Politika vjerskih podjela i koptsko pitanje

PHOTO/EPA:STR

Duga egipatska politička kriza što se počela zahuktavati sa siječanjskim protestima ušla je 9. i 10. listopada u opasnu fazu. U sukobima vojne policije sa demonstrantima, većinom Koptima (staro ime za Egipćane) - egipatskim kršćanima, kojima su se pridružile neke sekularne i sufijske organizacije civilnoga društva, izginulo je, prema izvještaju Ministarstva zdravlja 28 osoba, a najmanje ih je 333 ranjeno. Nije to bio sukob kršćana i muslimana, koje je vojna policija pokušala razdvojiti, pa je žrtvujući se za “uspostavljanje reda i mira” bila napadnuta od “gnjevnih kopta”, ili, u blažoj varijanti, od anonimnih “huligana” i “provokatora” kao što režimski mediji sugeriraju. Bila je to planirana i koordinirana akcija koja se eventualno otela kontroli svojih naredbodavaca. Ili su generali možda imali neke druge kalkulacije?

Sve je počelo u kairskom sirotinjskom predgrađu Šubra, gdje se na poziv više koptskih, sufijskih i organizacija civilnoga društva u nedelju poslije podne okupilo nekih 10.000 demonstranata. Namjera im je bila krenuti prema palači državne RTV u središtu grada, gdje su Kopti i ranije protestirali protiv iskrivljenoga izvještavanja državnih medija o incidentima u kojima su oni bili žrtve. Neposredan povod ovoga su puta bili sukobi lokalnih Kopta i njihovih muslimanskih susjeda oko renoviranja i dogradnje crkvice Sv. Girgisa u jednom selu asuanskog guvernorata početkom prošlog mjeseca. U tim je sukobima 15 lica izgubilo živote dok ih je 68 ranjeno, većinom Kopta. Guverner asuanske oblasti, general Mustafa El-Sajed,  za takav je ishod optužio Kopte, koji su  navodno gradili taj objekat bez potrebnih građevinskih dozvola, pa su “dobili ono što su tražili”. Sajed se, inače, zamjerio lokalnim kršćanima zbog niza prethodnih, nikada istraženih, napada na njihove bogomolje. Zadržan je na svom položaju u Asuanu kada je prije par mjeseci izvršena opsežna zamjena guvernera u drugim provincijama. Sada su prosvjednici u Kairu zahtijevali njegovu smjenu. Sufijske su se grupe pridružile ovom protestu, jer su i njihove bogomolje i grobovi svetaca prethodnih mjeseci bili napadani od islamskih salafista (fundamentalista).             

Povorka je iz Šubre krenula oko 16 časova. Dva sata kasnije je stigla do pothodnika na izlazu iz tog predgrađa. Tu je bila prvi puta napadnuta. Sa krovova obližnjih zgrada su je gađali ciglama, kamenjem i krhotinama stakla. Čula se i puščana paljba. Očita je namjera napadača, koji su glumili “revoltirane građane”, bila odvratiti prosvjednike od daljega napredovanja prema cilju. Mnogi su se doista razbježali, ali je poslije predaha u pothodniku, par stotina demonstranata nastavilo marš. Tu su im se pridružili novi prosvjednici. Prešli su most na Nilu, i tu je kolona, krećući uz obalu prema zgradi  RTV u kvartu nazvanom Maspero, bila ponovo gađana kamenjem od strane manjih grupa navodnih muslimanskih kontrademonstranata. Kao i kod pothodnika, prosvjednici ni ovdje nisu uzvraćali. Prolazeći pored sjedišta državnog medijskog konglomerata Al-Ahram uzvikivali su parole protiv vojne hunte i njezina čelnika maršala Tantavija. Već je bio pao mrak kada su pristigli pred neboder omražene RTV. I dalje su uzvikivali iste parole, ali nije bilo ekcesa. Prema novinarima što su ih pratili, možda ih je bilo dvije tisuće. I tu je na njih nenajavljeno krenula vojna policija predvođena oklopnim automobilima. Očito je negdje u blizini čekala trenutak. Ponovile su iste ružne scene, samo puno brutalnije nego one što su se na tom istom mjestu dogodile par dana ranije kada je manja grupa Kopta tu isto tako demonstrirala. Tada nije bilo mrtvih i, koliko je poznato, samo je jedan pop povrijeđen.

PHOTO\EPA:STR

Poslije pucnjeva u zrak, dva su se oklopna vozila zaletjela  među mirne prosvjednike i, jureći cik-cak putanjom kroz tu masu, gazila sve one koji se nisu uspjeli skloniti. Za njima su nastupali vojni policajci, opremljeni za sukobe sa demonstrantima, ispaljujući salve suzavca i mlateći svakoga koga su stigli. Svjedoci govore o jaucima i krikovima žrtava i mrtvima i ranjenima što su ležali po ulici. Nekoliko su tijela, prema nekim navodima, ali to nije potvrđeno, vojnici bacilli u Nil. Prosvjednici su se pokušavali braniti. Navodno je zapaljeno jedno  policijsko vozilo, a državna je RTV, pred čijim se vratima sve to događalo, tvrdila da je jednom vojniku oteta puška iz koje je pucano po njegovim kolegama. Prosvjednike što su bježali u susjedne ulice su zajednički proganjali vojnici i navodni “kontrademonstranti” – civili sa batinama i lancima. Na trgu Tahrir, nekih tri stotine metara dalje, demonstranti su se sa njima sukobili. Kasnije, kažu, skoro do samoga jutra, sukobi su nastavljeni dalje po centru grada. Usput su razbijane koptske trgovine i paljeni automobili. Vrhovno vijeće oružanih snaga je uvelo policijski sat nad središtem grada. 

Ružno je te noći i u ponedeljak ujutro bilo pred obližnjom koptskom bolnicom, gdje su ambulantnim kolima stalno pristizali ranjeni civili. Pred njom je dežurala bučna grupa “revoltiranih građana” protestirajući protiv “koptskih nasilnika”. Ti su “kontrademonstranti” pokušali provaliti u bolnicu ali su  poslije sukoba sa rodbinom i prijateljima žrtava odustali.                  

Manipulacije sa javnošću: Primjećeno je da policija, koja je uz vojsku redovito sudjelovala u prethodnim obračunima sa demonstrantima, nigdje nije bila vidljiva. Vojska je preuzela na sebe zadatak ove intervencije, vjerojatno procjenjujući da bi joj uključivanje uniformiranih policajaca, inače izloženih općoj mržnji građana, dodatno otežalo posao.

PHOTO\EPA:STR

Generali su se preračunali, jer je odijum dijela javnosti sada okrenuo protiv vojske i njih samih. No sigurno je, kao što je i ranije bila praksa, da su u operaciji sudjelovali pripadnici specijalnih policijskih jedinica, agenti koji ne nose uniforme; ne pred palačom RTV, gdje su kamere privatnih medijskih kuća uživo prenosile obračun vojnika sa prosvjednicima, već u prethodnim napadima kod pohodnika i mosta, te kasnije na Tahriru i u središtu grada. Ti agenti možda nisu bili brojni ali su bili organizirani i najbrutalniji - glumili su „revoltirane muslimane“. Za sobom su povukli nešto frustriranih sugrađana koji doista vjeruju da je koptska manjina glavni problem zemlje. U tom su ih uvjerenju učvrstile harange državne TRV koja je pozivala “časne građane“ izači na ulice i obraniti vojnike od „gnjevnih krišćana“.

Na malim se ekranima stalno vrtjela slika napada na blindirano vojno vozilo koje je zapaljeno i u kojem je posada navodno karbonizirana. Ponavljala se priča o prosvjednicima koji su navodno oduzeli pušku jednom vojniku i onda pucali po ostalima. Nije bilo slike tog incidenta, ali je prikazan insert sa ranjenim vojnikom na bolničkom nosilu. Reporter te iste RTV je tvrdio da su tri hrabra vojnika, braneći domovinu, tako poginula. Na drugom kanalu iste medijske kuće stalno se ponavljalo kako koptski prosvjednici napadaju vojnike kamenjem, molotovljevim koktelima, a povremeno i pucaju. Novinarka TV Kanala 1 je podsjetila gledaoce kako su to isti trupe koje su se u ratu 1973. godine hrabro borile protiv Izraela, a početkom ove godine se svrstale uz revoluciju. 

Dok su sukobi ispred RTV još trajali, vojni su policajci upali u prostorije privatnog TV Kanala 25 koji je iz susjedne zgrade prenosio događaje na ulici. Navodno su tražili prosvjednike koji su od tuda bacali cigle na njhove kolege. Prisutni su novinari legitimirani pa izbačeni iz studija, i Kanal 25 je prestao emitirati. Jednoj drugoj privatnoj TV, čije su studiji locirani dalje od mjesta sukoba, isto je tako zabranjeno emitirati kada je njezin video-reporter uhapšen na poprištu sukoba. TV Al-Jazeeri, koja se proslavila u danima pobune protiv Mubaraka, zabranjen je rad na teritoriju Egipta još prije mjesec dana sa obrazloženjem da nije dobila potrebnu licencu.         

Pet dana kasnije je predsjednik sindikata novinara Makram Mohamed Ahmed, inače poslušnik Mubarakova režima, u visokotiražnom državnom Al-Ahramu, optužio „neke koptske intelektualce i javne ličnosti“ za pokretanje kampanje protiv vojnih vlasti kojima imputiraju „genocid nad Koptima“. Prema njemu, rješenje za sektaške sukobe je jako jednostavno – „treba im dozvoliti graditi svoje crkve bez administrativnih restrikcija“. Redoviti kolumnista privatnog dnevnika Al-Šoruk Emad Husein, optužio je imenom i prezimenom jednog svećenika i jednoga advokata, naravno Kopte, za ugrožavanje nacionalnog jedinstva, u što je kao saučesnika umiješao i papu Šenudu III. 

U Asuanu, Asiutu, Aleksandriji, Keni i Fajumu organizirane su demonstracije solidarnosti sa vojnicima žrtvama koptskih napada. Snage sigurnosti su, kaže se, pri tomu zaštitile prilaze lokalnim crkvama.    

Nedavno imenovani ministar informacija Osama Heikal je u svom prvom komentaru nedeljnih događaja tvrdio kako je „državna RTV, suprotno nekim privatnim stanicama, korektno i neutralno“ o njima izvještavala. Rekao je da je oformio komisiju sastavljenu od neovisnih eksperata koja će ocijeniti rad svih medija. Ako demantira njegovo mišljenje o državnoj RTV, on će se javno ispričati. Upitan u jednom kasnijem intervjuu da komentira korišćenje uvredljivih epiteta za koptske prosvjednike (jedan ih je TV novinar nazvao „psima“), rekao je kako se takve stvari, nažalost, događaju pod „pristikom trenutnih emocija“, te pozvao sve medije na „suzdržanost“. Glasnogovornik vojne hunte generalmajor Ismail Etman je odbacio optužbe da se vojska miješala u uređivačku politiku medija. Pohvalio je državnu RTV, kao i sve ostale medije koji su, kako reče, „istinito“ izvještavali o nedeljnim sukobima.

PHOTO\EPA:STR

Proturječna reagiranja: Na ad-hoc tiskovnoj konferenciji sazvanoj dan poslije sukoba pred državnom RTV od grupe političara i akrivista različitih orijentacija zahtjevana je ostavka vlade premijera Esama Šarafa i prenos vlasti civilnome predsjedničkom vijeću, koje će pomoći u upravljanju procesom tranzicije. Tu se za mikrofonom izređalo više predsjedničkih kandidata, prvaka političkih stranaka, drugih političara i predstavnika organizacija civilnoga društva.

Među prvima je istupio Amr Musa, bivši generalni sekretar Arapske lige i ministar vanjskih poslova, koji je ustvrdio da to što se dogodilo nije problem Kopta i muslimana, niti vojnika i civila, već problem poremećenih međusobnih odnosa u egipatskom društvu, te naglasio potrebu vladanja "čeličnom pesnicom". Ajman Nur, predsjednik Nove El-Gad stranke, također jedan od kandidata za budućeg predsjednika, izjavio je da je "partnerstvo između naroda i Vojnog vijeća završeno sa nedeljnim događajima". Botaina Kamel, jedini ženski predsjednički kandidat, za nasilje je optužila Vojno vijeće i zahtjevala da figure Mubarakova režima budu odstranjene iz vojnih institucija. Također je spomenula da je premijer Šaraf talac Vijeća, kojem je do sada nekoliko puta bezuspješno nudio ostavku. Mohamed Abul Gar, predsjednik Socijaldemokratske stranke, čiji predstavnik sjedi u privremenoj vladi, tražio je da se sudi članovima vojne policije odgovornim za nasilje. Koordinator Nacionalne alijanse za promjene, organizacije koju je osnovao Mohamed El-Baradei, bivši šef Međunarodne atomske agencije i također predsjednički kandidat (nije bio prisutan), osudio je Vojno vijeće koje "upravlja državom poput Mubaraka" i zahtijevao da preda izvršnu vlast civilnome vijeću. Oglasio se i multimilijarder Nagib Saviris, osnivač Stranke slobodnih Egipćana (inače Kopt), sa tvrdnjom da je ovo što se dogodilo katastrofa, te optužio neimenovane snage koje žele da Egipat izgori u sektaškim sukobima. Zahtijevano je također ukidanje Ministrastva informacija i pozivanje na odgovornost sadašnjeg ministra Heikala, te smjenu guvernera Asuana generala El-Sajeda. Vojnicima je poručio da ne gube vrijeme sa pitanjima građevinskih dozola za crkve, već da se posvete rješavanju pravih problema egipatskog društva.

Sudionici konferencije su se na kraju razišli ne uspijevši usaglasiti tekst zajedničke deklaracije.      

Preko televizije se oglasio maršal Tantavi ustvrdivši kako su nedeljni sukobi bili izazvani od  "nepoznatih napadača" koji su pretvorili miran protest u nasilan. Vijeće, dodao je, "nikada neće odgovoriti na provokaciju koja bi mogla dovesti do odvajanja armije od naroda."

Vrhovno vijeće oružanih snaga je na press konferenciji predstavilo armijsku verziju događaja u noći 9. listopada. Član Vijeća, generalmajor Adel Emara, u svojem se izlaganju ograničio samo na ona tri sata sukoba ispred centrale nacionalne RTV koje je egipatski televizijski auditorij mogao pratiti. Decidirano je demantirao da su vojnici pucali bojevom municijom i sa svojim vozilima namjerno gazili prosvjednike. Vojnici, po njemu, nisu ni raspolagali sa takvom municijom. Koristiti se njome bilo bi suprotno vojnoj doktrini. U gužvi koja je izbila pošto su neizazvani iznenada bili napadnuti, njihova su vozila izbjegavala koliko je to bilo moguće fizičke kontakte sa prosvjednicima. Vojnih policajaca nije bilo više od 300, dok je prosvjednika bilo par tisuća. Napadnuti su kamenjem, ciglama, molotovljevim koktelima i sabljama. Morali su braniti i sebe i zgradu RTV, koja je strateški važna državna institucija.

PHOTO\EPA:AMEL PAIN

Te je tvrdnje ilustrirao sa video insertima državne RTV i jedne njemačke TV ekipe. Može se činiti, priznao je, da su kretanja napadnutih blindiranih vozila bila smušena, ali valja znati da su njihovi vozači bili uspaničeni.

Na novinarsko pitanje – tko je pucao i ubijao? – odgovorio je generalmajor Mahmud Hegazi, koji je uz kolegu Emara predsjedao ovome skupu – prvo, ponovio je tvrdnju da vojnici nisu ubijali, drugo, da u vojsci, instituciji u koju se podjednako regrutiraju kršćani i muslimani, nema vjerske diskriminacije jer su svi građani Egipta: vojnici se nisu branili od Kopta već od “gnjevnih napadača”; treće, odbio je odgovoriti na upit koliko je vojnika stradalo, jer bi to, kako je rekao, “demoraliziralo oružane snage”. Vojno je tužilaštvo ovlašćeno istražiti sve što se dogodilo u vrijeme sukoba, 25 osumjičenika je uhapšeno i biti će ukoliko se utvrdi njihova odgovornost predato vojnim sudstvu.

Trosatna tiskovna konferencija je zaključena sa riječima upozorenja o „inozemnim zavjerama protiv egipatske revolucije koju oružane snage brane“.   

Dvadeset i devet sekularnih političkih grupa, najviše omladinskih, nekoliko stranaka i organizacija civilnog društva, upriličilo je 13. studenog svoju kontrakonferenciju za tisak, argumentirano pobijajući navode generala. Konferencija je otvorena čitanjem njihove zajedničke deklaracije u kojoj tvrde da je Vrhovno vijeće oružanih snaga direktno odgovorno za ubijanje mirnih demonstranata, kako muslimana tako i kršćana, pri čemu su vojnici pucali bojevom municijiom, a njihova blindirana vozila gazila građane. Potpisnici istovremeno zahtijevaju da se sudi svima koji su odgovorni za taj masakr, uključujući komandantu vojne policije generalu Hamdi Badinu, ministru informacija Osama Heikalu i guverneru Asuana generalu Mustafa El-Sajedu.

Također traže odgovornost državnih medija zbog širenja dezinformacija i pozivanja na nasilje, i ukidanje Ministarstva informacija; te donošenje zakonodavstva kojim bi se na jedinstven način regulirala izgradnja vjerskih objekata. Potpise na taj zajednički dokumenat su uz ostale stavili – Koalicija revolucionarne omladine (uključuje nekih 60 grupa) i Omladinskih pokret 9. travnja, dvije koalicije što su odigrale ključnu ulogu u pokretanju "Egipatskog proljeća"; Stranka demokratske fronte, Stranka slobodnih Egipćana, Socijaldemokratska stranka, Demokratska radnička partija i Socijalistički narodni savez; Centar za socijalna i ekonomska prava i Centar za rehabilitaciju žrtava nasilja, itd. Sve su to organizacije sa vjerski mješovitim članstvom. Među potpisnicama nema ni jedne sa vjerskim predznakom. Jedna od njih je Socijaldemokratska stranka, čiji je funkcioner, inače poznati ekonomista, Hazem Belbavi, potpredsjednik prijelazne vlade i ministar financija, podnio ostavku na taj položaj u znak protesta protiv ubijanja demonstranata. Kasnije ju je povukao izjavivši kako je time "poentirao" svoje političko neslaganje.

S druge strane, ministar informacija Heikal, koji se optužuje za dirigiranje anti-prosvjedničkom propagandom i huškanjem protiv Kopta, funkcioner je konzervativno-liberalne stranke Vafd, i jedan je od trojice predstavnika te stranke u istoj vladi. Protiv njega je nekih stotinu novinara kasnije protestiralo pred zgradom državne RTV, uključujući više zaposlenika te iste medijske institucije. Tvrdili su da je on "ministar dezinformacija" i zahtijevali njegovu ostavku.                                 

Pošto im je pristup Masperou i Tahriru bio zabranjen, nekoliko stotina, a možda i preko tisuću mirnih prosvjednika, komemorirajući žrtve pokolja, okupilo se u četvrtak uvečer na trgu Talat Harb nekih kilometar dalje. Komemoraciju je sazvala Koalicija za nezavisnu kulturu, organizacija za koju prvi puta čujem. Snage sigurnosti su se držale na pristojnoj udaljenosti. Većina je prosvjednika u rukama držala upaljene svijeće. Nošeni su posteri sa likom Mine Daniela, aktiviste Socijalističkoga narodnog saveza, koji je izranjavan u siječnju ove godine, a u nedelju ubijen. Neki su sjedili na asfaltu, drugi stajali, ali su svi zajedno skandirali parole protiv vojne hunte i maršala Tantavija, zahtijevajući da im se sudi za počinjene zločine. Jedan od demonstranata, izvijestioci mu ne navode ime, je preko megafona poručio generalima – od ovih ubojstava mi nismo muslimani ili kršćani, mi smo Egipćani! Drugi govornik, član Socijalističkoga narodnog saveza Hišam Ismail, je poručio da ovdje okupljeni ne pristaju biti uvučeni u sektaške podjele, tvrdeći da Vrhovno vijeće oružanih snaga pokušava skrenuti pažnju sa masovnih štrajkačkih protesta i narasle snage sindikalnog pokreta, te prikazati ih kao sukob religija. I on je pozvao na pokretanje sudskih postupaka protiv Tantavija i ostalih članova Vijeća jer nisu različiti od Mubaraka i njegovih suradnika. Odobravajući, prosvjednici su skandirali – „Tantavi je Mubarak!“ Treći je govornik, sa svijećom u ruci, ustvrdio je da su državni mediji „fašistički“, jer su huškali građane protiv prosvjednika prikazujući ih huliganima koji su napadali vojnike, u što, na žalost, još mnogi vjeruju.

Dan kasnije, u petak, grupa prosvjednika, uglavnom muslimana, se pripremala pred džamijom Al-Azhar krenuti na „Marš solidarnosti“ od tog simbola islama prema koptskoj katedrali u Abasiji. Napadnuta je od desetaka vjernika što su izlazili iz džamije. Ti su skandirali – „vojska i narod su jedinstveni!“ Navodno su na to bili potaknuti riječima imama, koji je u svojoj propovijedi osudio nedeljno ubijanje muslimana, ne spominjući koptske žtve. Dvije su se grupe kratko gađale kamenjem, ali nije bilo ozbiljno povrijeđenih. Dvije tisuća prosvjednika je noseći desetometarsku egipatsku zastavu, mašući kuranima i biblijama, i kličući parole protiv vojne hunte, ipak krenulo i stiglo do katedrale gdje su se izgrlili sa koptskim odborom za doček i razišli. Vojna policija ih je pratila ali nije intervenirala. 

PHOTO\EPA:MOHAMED OMAR

Arhaičan sustav i neravnopravan položaj vjerskih zajednica

U 85-milijunskom Egiptu kršćani su manjina i ne predstavljaju više od nekih 10 posto ukupnoga stanovništva. I nisu homogena vjerska zajednica, jer, pored većinske ortodoksne krišćanske crkve (ova koptska crkva nema nikakve veze sa istočnim pravoslavljem s kojim se razišla 451 godine n.e.), postoje i manje zajednice kopta-katolika, kopta-grkokatolika (melikita) i kopta-protestanata.

Suvremeni je Egipat još u XIX stoljeću raskrstio sa svojom otomanskom prošlošću, ali i zadržao neke elemente milet sustava, odvojenih statusnih prava i obligacija vjernika monoteističkih zajednica. Rijetki bahajci ili novopečeni budisti na primjer, ili nevjernici, ne mogu se tako izjašnjavati i odbija im se status građana. Onih nekoliko što su se osmjelili javno izjasniti kao ateisti bili su lišavani građanskih prava sudskim odlukama, a jedan poznati intelektualac je bio ubijen od nepoznatih počinilaca. Svi su građani u principu jednaki pred zakonom, ali nisu izjednačeni u svemu. Slično rasističkoj Južnoj Africi i ovdje se vodila politika odvojenih razvoja.  

Vjerske su zajednice tradicionalno koegzistirale jedna uz drugu, najčešće živeći u odvojenim naseljima i kvartovima sa malo međusobnih kontakata, osim na zajedničkim pijacama. U većim gradovima nema više takve vrste segregacije, ali su mnoge mentalne distance zadržane, osim među obrazovanijim segmentima stanovništva. Mješovite škole, a isto tako služenje vojnog roka, a rekao bih najviše suvremena monetarna ekonomija, u veliko su mjeri pomogli pozitivnoj vrsti građanske socijalizacije, ali ne dovoljno.      

I danas su Kopti u mnogočemu diskriminirani. Sustav odvojenog razvoja ih gura pod okrilje ortodoksne vjerske zajednice, kolektivno ih podvrgavajući dogmama konzervativne crkvene hijerarhije na čelu sa 88-godišnjim "papom Aleksandrije i patrijarhom čitave Afrike" Šenudom III. Razvrstani u tu zajednicu samim činom rođenja, njezini se članovi automatski stavljaju u nepovoljniji položaj od muslimanskih sugrađana. I vlasti i crkva sve probleme vezane za život i rad Kopta svode  isključivo na vjersku dimenziju, a to je i percepcija većine Egipćana. Stoga se u tekućim bizantinskim raspravama o tomu kakvo mjesto u budućem ustavu treba pripasti islamu, a kakvo manjinskim vjerskim zajednicama, lome koplja o tomu kako definirati buduću egipatsku državu.

Islamističke političke formacije koje su dobile krila poslije rušenja Mubaraka – od pragmatičnog Muslimanskoga bratstva do ekstremno fundamentalističkih grupa salafističkih svjetonazora – pokušavaju spriječiti unošenje bilo kakvih ustavnih promjena kojima bi se umanjio dosadašnji primat islama i islamske vjerske zajednice nad ostalim monoteističkim religijama i njihovim kongregacijama. Koptska crkva, istupajući u ime svih Kopta, vjernika i agnostika, pokušava sa druge strane dodati postojećem ustavnom tekstu paragraf koji bi je nekako izjednačio ili približio privilegiranom statusu kojega uživa islamska zajednica. Ni u kojem se slučaju ne želi odreći monopola zastupništva svih Kopta, koji joj je dodijeljen postojećim sustavom. Osnovni je problem naime što je današnji Egipat naslijedio arhaičan, pred-moderan i vjerski jednostran legalni sustav kojega se ne može osloboditi. Ne snalaze se ni sekularne snage i organizacije koje predstavljaju manji segment populacije i, koje bi, uplašene od mogućnosti prevage islamističkih formacija na slijedećim parlamentarnim izborima, paradoksalno, podržale ustavnu legalizaciju nekakve prosvijećene vojne diktature naserističkog ili nekog drugog populističkog tipa.

Gore opisana polarizacija odgovara vojnoj hunti koja de facto vlada Egiptom u ovom prijelaznom periodu. Glavna je briga generala očuvati autonomiju i materijalno-financijske privilegije što ih je vojna institucija stekla u prethodnom periodu, a znatno proširila pod Mubarakom; i, po mogućnosti legalizirati status nadstranačkog arbitra u budućem političkom sustavu zemlje. To uključuje i arbitriranje u međusobnim odnosima vjerskih zajednica. 

PHOTO\EPA:MOHAMED OMAR

Prvi potezi Vojnoga vijeća i njegove impotentne vlade poslije Krvave nedelje potvrđuju da generali i dalje igraju na kartu vjerskih podjela kao što je to činio Mubarak. Sada pokušavaju smiriti Kopte i očekuju da će im u tomu pomoći papa Šenuda.

Izvršena je smrtna presuda nad ubojicom šestorice kršćana i jednog policajca-muslimana 2009 godine pred crkvom u gradiću Nagi Hamadi. Pokosio ih je rafalom automatske puške iz automobila u pokretu osvećujući se nekom Koptu s kojim se svađao. Nije jasno da li je taj bio među poginulima, no glavom su platili drugi. Saučesnici, vozač automobila iz kojega je pucano i još dvojica što su bili u vozilu, oslobođeni su krivice.

Vijeće je objavilo kako će uskoro promulgirati "zakon", a riječ je zapravo o dekretu, kojim će se penalizirati dokazana djela vjerska, etnička ili seksualne diskriminacije sa najmanje tri mjeseca zatvora uz moguće novčane kazne od po 50.000 do 100.000 funti (vlada je pripremila prijedlog tog zakona još prije par mjeseci). Vijeće je također objavilo kako će se izvršiti revizija svih slučajeva izdatih  i neizdatih dozvola za izgradnju i popravke krišćanskih crkava. Vojska je također objavila kako će provesti istragu o događajima od 9. listopada.

Jedna je delegacija Vojnoga vijeća, niije rečeno tko ju je prevodio, posijetila je Šenudu u kairskoj katedrali u Abasiji. Prema istom izvoru, vodila je razgovore sa papom i grupom crkvenih velikodostojnika o načinima smanjivanja sektaških tenzija, o pripremama za donošenje zakona protiv vjerske diskriminacije, o dozvolama za izgradnju i renoviranje crkava, i o podacima što se upisuje u osobne dokumente Kopta (na osnovu kojih se označuju kao pripadnici manjinske vjerske zajednice podvrgnute posebnim pravilima). Od generala je traženo osloboditi vojnoga pritvora pohapšene Kopte što je navodno obećano za one kojima se istragom utvrdi nevinost. I doista, poslije nekoliko dana ih je oslodođeno nekih dvadeset. Jedan od popova, koji je sudjelovao u razgovorima, povjerio je novinaru da je generalima prikazan video-snimak sukoba vojske i Kopta, te da su ovi bili "šokirani". Na poklonjenje Šenudi je poslije generala došao i ministar informacija Heikal koji se posuo pepelom. Obećao je, kako prenose mediji, da se “profesionalne greške“ kakvih je bilo u izvještavanju, koje su „posljedica 40-godišnje korupcije“, neće ponoviti. On, kao ministar, neće dozvoliti „medijsku diskriminaciju građana“.              

I Šenuda je izložen pritisku vlastite vjerske kongregacije. U prvom je komentaru Krvave nedelje izjavio kako su se među demonstrante umiješali "infiltratori", koje je tako neizravno optužio za napade na vojnike. Par dana kasnije je pak u svojoj tjednoj propovijedi izrazio saučešće obiteljima 24 ubijenih Kopta koje je nazvao "mučenicima". Forezničarskim je nalazom utvrđeno, naglasio je, da su dvije trećine ovih bili zgaženi, a jedna trećina je stradala od metaka iako nisu bili naoružani  U goreopisanom se razgovoru sa generalima isprsio kao predstavnik svih Kopta, očito zahvalan što mu vojni vlastodršci, eto, potvrđuju taj status. A i njima je on potreban.  

Ne znam kako je Šenuda reagirao na proteste dvije stotine Kopta koji su se prije desetak dana pred istom katedralom kolektivno "odrekli" svoje pripadnosti vjerskoj zajednici čiji je on poglavar. Možda mu i nije previše zasmetalo, jer takva mogućnost nije predviđena niti pravilima koptske crkve ni egipatskim zakonodavstvom. Ovdje se ljudi rađaju ili kao Kopti ili kao muslimani. Ortodoksni Kopt se može preobratiti i postati muslimanom, protestantom ili katolikom, ali legalno ne može ostati bez religije. Musliman po rođenju se nikako ne može preobratiti na drugu religiju i legalno se doživotno svrstava u islamsku vjersku zajednicu. Kopt koji se ženi sa muslimankom mora prijeći na islam, a kršćanka koja se udaje za muslimana ne mora, ali djeca iz takvih miješovitih brakova su automatski muslimani. Ortodoksni koptski brakovi se ni teorijski ne mogu razvrgnuti, ali supružnik ili supruga jednom preobraćeni na islam se mogu razvesti.

Uz legalnu postoji i praktična diskriminacija u državnim službama. Koptima su nedostupni viši položaji u administraciji, vojsci, političkoj policiji i obavještajnoj službi, osim kada se neki pojednici kooptiraju kako bi služili kao alibi. Među 29 guvernera provincija samo je jedan Kopt. Nikada nisu bili adekvatno zastupljeni u parlamentu, vladi ili vodećim organima političkih stranaka. Tvrdi se da ih je preko stotinu tisuća u poslednjih osam mjeseci emigriralo, što je nemoguće provjeriti. No emigriralo je još više muslimana. Sve su to mladi obrazovani ljudi i žene, često sa obiteljima, koji se nadaju naći bolji život negdje vani. Dvije takve obitelji su do nedavno živjele u našem kairskom susjedstvu.    

Arhaičan državni sustav odvojenih razvoja vjerskih zajednica je glavni generator sektaških sukoba. Koristile su ga prethodne vlasti kako bi arbitrirale u tim sukobima što je bio integralni dio njihove politike "podijeli pa vladaj". Istu taktiku slijede sadašnje vojne vlasti, ali to rade krajnje trapavo i kontraproduktivno po vlastite interese kao što su pokazali događaji 9-10 listopada. Svoj dio odgovornosti snosi i hijerarhija koptske ortodoksne crkve, kojoj sustav odvojenoga razvoja osigurava ulogu jedinog predstavnika svih egipatskih Kopta.       

PHOTO/EPA:MOHAMED OMAR         

Nije novo, ali je simptomatično: Muslimansko-kršćanskih tenzija, pa i gadnih sukoba, bilo je i u prošlosti, no tek ih je predsjednik Sadat sedamdesetih godina prošloga stoljeća politički instrumentalizirao. Prvo je, prethodno proganjanom Muslimanskom bratstvu otvorio prostor političkog djelovanja, pustivši iz zatvora njegove aktiviste i dozvolivši povratak političkih prvaka ove organizacije koji su godinama iz inozemstva vodili propagandni rat protiv Naserova režima. Sadat ih je koristio u svojem obračunu sa rivalima iz naserističke ljevice. Pod njegovom je palicom promulgiran novi ustav kojim je stipulirano da je islam državna religija i šerijat glavni izvor zakodonodavstva. Promulgacija tog ustava je izazvala nezadovoljstvo Kopta, koji su ušutkani paljevinama njihovih bogomolja i hapšenjima. Između uhićenih je bilo 125 svećenika, među kojima 6 biskupa, dok je Šenuda, prislijen povući se u jedan izlolirani manastir, bio praktično stavljen u kućni pritvor. Međutim, kada je Sadat potpisao mirovni sporazum sa Izraelom, a članovi se Bratstva listom okrenuli protiv njega, onda ih je sve ponovo pozatvarao i organizaciju im otjerao u ilegalu. Simetrično udaranje po Koptima i muslimanima mu nije pomoglo, jer ga je na proslavi trogodišnjice "pobjede" u ratu sa Izraelom ubio jedan poručnik, sudionik u vojnom mimohodu i pripadnik ekstremističke Džihad ćelije. Par dana prije nedavne Krvave nedelje, Vojna je hunta sa skromnijom paradom ponovo obliježila 6. listopad, dan kada su egipatske vojne snage uspješno forsirale Suecki kanal i probile prve izraelske odbrambene linije na Sinaju.

Mubrak je, kao i njegov prethodnik, također igrao na kartu suprotnosti muslimana i Kopta, ali suptilnije. Oslobodio je Šenudu kućnoga pritvora i koptsku crkvu počeo tretirati kao sugovornika države u pitanjima koja se tiču koptske zajednice. Proglasio je koptski božić državnim praznikom. Preko sveučilišta Al-Azhar i njegova šeika, i državnog muftije, koje je kao i njegovi prethodnici imenovao, te ministarstva vjera (vakufa), kontrolirao je klerikalnu ustanovu i imame (svi su državni službenici), dok je Muslimanskom bratstvu dozvolio ograničen prostor javnoga djelovanja posebno u oblasti socijale. Kada god bi negdje izbio sukob između muslimana i Kopta, a najčešće su izbijali zbog obiteljskih svađa oko posjeda ili uvreda, vlast ih je redovito smirivala pokušavajući pokazati kako jednako tretira pripadnike obje vjerske zajednice. Kod ozbiljnijih incidenata organizirale bi se na lokalnoj razini susreti pomirenja, a kod onih najtežih bi u njima sudjelovali i koptski papa i šeik Al-Azhara koji bi se izljubili pred TV kamerama.

No, sam je sustav odvojenog razvoja kod članova dvije vjerske zajednice održavao različite percepcije vlastitoga statusa – kod muslimana osjećaj superiornosti, a kod kopta kompleks nepravedno tretiranog dijela pučanstva. Neki postupci nosilaca vlasti, možda povučeni iz birokratskog pristupa problemima – jer se Kopti, na primjer, ne pridržavaju restriktivnih propisa pri renoviranju ili izgradnji svojih crkava – samo su ih učvrstili u uvjerenju da ih se namjerno šikanira. Takav je bio slučaj u prosincu prošle godine, između prve i druge runde kontraverznih parlamentarnih izbora u kairskom je predgrađu Gize, kada je guverner te kairske oblasti (Kairo je podijeljen na tri odvojene administrativne jedinice) na graditelje jednoga koptskog društvenog centra poslao buldožere i policiju. Tisuću se Kopta suprotstavilo rušiteljima objekta u izgradnji, a možda se isto toliko lokalnih muslimana pridružilo policajcima. Izbili su sukobi koji su trajali satima, tako da je promet prema piramidama bio paraliziran. Pred guvernerovom kancelarijom na toj aveniji je spaljeno jedno policijsko vozilo. Dvije grupe su se gađale kamenjem i ciglama, dok je policija ispaljivala suzavac, pokušavajući ih navodno "razdvojiti". Ukupno je povrijeđeno nekih 70 lica, među kojima i više policajaca. Dva su kopta poginula, 156 "vinovnika nasilja", ali nije objavljeno kojoj su grupi pripadali, je pohapšeno. Poslušnička pera iz državnih medija su se poslije toga okomila na "ekstremiste" iz redova kršćana i muslimana koji "podrivaju nacionalno jedinstvo". Rekao bih da je taj incident dobro došao tadašnjim vlastima kako bi se skrenula pozornost javnosti sa skandaloznog manipuliranja izbornim procesom. I doista, iz tada izabranoga parlamenta su eliminirani praktično svi oporbeni kandidati, osim par predstavnika lojalnih stranaka koji su pripušteni zbog političke dekoracije. Ni jedan kandidat Muslimanskog bratstva nije prošao, iako je toj organizaciji na izborima 2005. pripalo 20 posto zastupničkih mjesta. No, Kopti su prethodno dobili batina i objekat kojega su gradili je srušen. Tako je valjda uspostavljena nekakva ravnoteža.

PHOTO\EPA:MOHAMED OMAR

Ništa od istrage: Mjesec dana poslije sukoba vojske i demonstranata ništa se ne zna o istrazi koja je bila najavljena. Bilo je jasno već tada, na što je skrenuo pažnju direktor Arapske mreže organizacija za ljudska prava, Gamal Eid, da je nelogično da vojska istražuje samu sebe. Takva istraga, na što su ukazali i mnogi drugi, uključujući Amnesty International, ne bi bila vjerodostojna. Vjerojatno nije ni provedena, kao što nisu provedene ni o mnogim prethodnim obračunima snaga sigurnosti sa prosvjednicima, iako su isto tako bile najavljene. No vojnici su vrlo ažurni u suđenjima posvjednicima – od kada su preuzeli upravljanje državom u drugom mjesecu vojni su sudovi na kazne zatvora osudili oko 12.000  civila, a 6.000 ih čeka na postupak.      

Relevantno – ni koptska crkva ni Muslimansko bratstvo se nisu oglasili u ovom konkretnom slučaju. Ne samo zato što ne žele antagonizirati vojne upravljače, već je i jednima i drugima, svakomu zbog vlastitih interesa, odgovara održavanje postojećeg sustava odvojenog legalnog statusa vlastitih vjerskih zajednica.