Wow! Kralj kraljeva je ubijen

Trenutak kad je Hilari Klinton saznala da je Moamer Gadafi mrtav

Photo: www.dailymail.co.uk

Užasan i barbarski početak “nove ere” i “demokratske budućnosti” Libije u koje se zaklinju NATO saveznici libijskih “oslobodilaca”. Libijski je “kralj kraljeva”okončao gore od Ceausecua i Sadama Huseina kojima je barem upriličeno nekakvo izmanipulirano suđenje. Iako su ih ponižavali, nisu ih fizički maltretirali. Bin Laden je ubijen u apotekarskoj operaciji američkih komandosa. Jedino je od njega gore prošao prosovjetski afganistanski predsjednik Nadžibulah, koji je mučen, kastriran, ubijen i naglavce obješen na kandelabru u Kabula usta napunjenih bezvrijednim novčanicama Nacionalne banke

Četrdeset i osam sati pošto je američka državna tajnica Hillary Clinton odletjela iz Tripolija u dalji obilazak neuralgičnih žarišta šire bliskoistočne regije, i pošto je svojim domaćinima iz libijskog Privremenog nacionalnog vijeća pri odlasku objasnila kako Gadafi mora biti uhvaćen “živ ili mrtav”  - sustigla ju je vijest da je ovaj ubijen. Upravo se obraćala novinarima na press konferenciji u Islamabadu i uskliknula – “Wow!”. Potom je nastavila sa svojom afganistansko-pakistanskom pričom. “Ludi pas” Gadafi, kako ga je svojevremeno nazvao predsjednik Reagan, je eliminiran. Već složeni odnosi sa pakistanskim saveznikom su se dodatno zakomplicirali sa ubojstvom Bin Ladena. Odstrijelila ga je u grupa američkih komandosa drugoga svibnja o.g. u operaciji “Neptunovo koplje” u Abotabadu, pakistanskom garnizonskom gradu na pedeset kilometara od Islamabada. Dvadesetčetiri sata kasnije njegovo je tijelo bilo bačeno u vode Indijskog oceana.

Kako je ubijen: Za ubojstvo Gadafija, samoproglašenoga “afričkoga kralja kraljeva”, pobrinuli su se libijski “oslobodioci” pošto je automobilski konvoj s kojim je bježao iz Sirte bio zaustavljen raketama francuskih Rafale lovaca. On sam je bio ranjen, ali se sa grupom pratilaca uspio skloniti u odvodni tunel ispod obližnje autoceste. Pošto se predao ili bio izvučen iz te rupe – počeli su ga navlačiti i mlatiti uz povike Alahu akbar! (Bog je jedini). Svi  lojalisti koji su uz njega ostali do kraja, navodno njih četrdesetak, pobijeni su na licu mjesta. Dok su ga jedni tukli, drugi sudionici ove danse macabre su sa svojim mobitelima snimali te morbidne scene i kasnije prodavali  inserte stranim novinarima. Prizori divljačkoga linčovanja bespomoćnog ranjenika se danima vrte po svjetskim medijima. Tako se moglo čuti, dok je još mogao govoriti, kako moli svoju “djecu” da prestanu; kako ih pokušava uvjeriti da je to što mu rade „protivno islamu“.  Tako se, također, zna da je poluživ ubačen u jedan žuti kamionet u koji se još ukrcalo nekih petnaestak njegovih mučitelja. Prema kasnijoj verziji Privremenog vijeća, poginuo je u “unakrsnoj vatri lojalista i oslobodilaca”, te dopremljen u Misuratu u “bolničkim kolima”. Svjedoci tvrde kako mu je mrtvo tijelo vučeno ulicama Misurate u trijumfalnoj koloni vozila. Građani, koji su izdržali mjesece opsade Gadafijevaca, čiji su sinovi odigrali važnu ulogu u osvajanju Tripolija i, evo sada, pri hvatanju samoga Gadafija, oduševljeno su pozdravili njihov povratak sa njegovim tijelom. Građani Bengazija i Tripolija, javljaju strane agencije, su masovno izašli na ulice slaveći kraj omraženoga dikatora.

Užasan i barbarski početak “nove ere” i “demokratske budućnosti” Libije u koje se zaklinju NATO saveznici libijskih “oslobodilaca”. Libijski je “kralj kraljeva”okončao gore od Ceausecua i Sadama Huseina kojima je barem upriličeno nekakvo izmanipulirano suđenje. Iako su ih ponižavali, nisu ih fizički maltretirali. Bin Laden je ubijen u apotekarskoj operaciji američkih komandosa. Jedino je od njega gore prošao prosovjetski afganistanski predsjednik Nadžibulah, koji je mučen, kastriran, ubijen i naglavce obješen na kandelabru u Kabula usta napunjenih bezvrijednim novčanicama Nacionalne banke.    

PHOTO:Beta

Izmrcvarena diktatorova lešina je, čini se, dok ispisujem ove redove, još je uvijek izložena znatiželjnicima u bivšoj gradskoj klaonici Misurate. Neki u tomu vide osvetu za sve patnje koje je skrivio stanovnicima ovoga grada i obiteljima izmasakriranih uznika zatvora Abu Salim u predgrađu Tripolija daleke 1996 godine. Među onih tisuću što su tada stradali bilo ih je puno iz Misurate. Bili su optuženi za islamističku zavjeru protiv režima. Međutim, mnogi su se sudionici te zavjere tada uspijeli spasiti i nekoliko stotina njih je završilo na bojištima Afganistana, a kasnije i Iraka, boreći se u redovima Al-Kaede. Oni što su preživjeli i vratili se u zemlju, uključili su se u pobunu protiv Gadafija. A na pitanje zašto je Gadafijevo tijelo izloženo baš u klaonici – prozaičan  je odgovor da je to jedino mjesto u gradu sa funkcionirajućom hladnjačom. Tu se tijelo ubijenoga Vođe čuva dok se ne odluči što s njim učiniti. Po islamskim zakonima trebalo ga je pokopati istoga dana kada je poginuo. Međutim, i ubojice i članovi Privremenog vijeća strahuju da bi mu grob mogao postati mjestom hodočašća njegovih poštovalaca. On im je više puta bio obećao da će se boriti do smrti i umrijeti na tlu Libije, što se i dogodilo. Za sve njih on je šehid – sveti mučenik. No postoji i zahtijev UN-a i zapadnih saveznika da se provede nezavisna istraga o okolnostima njegove smrti. NATO  čelnici, sa čijim je bombama “oslobađana” Libija, tako pokušavaju pokazati kako im je ipak stalo do osnovnih humanitarnih normi. Najviše bi im odgovaralo da se to tijelo baci u more ili tajno pokopa na nekom skrivenom mjestu u pustinji, ali bi to trebali odraditi lokalci.

Pad Sirta: Gadafijeva je smrt zasjenila konačni pad Sirta, uporišta njegovog plemena Gadadfa, mjesta kojega je bio pretvorio od siromašnoga primorskog naselja u moderan grad i kojega je gradio kao prijestolnicu buduće ujedinjene Afrike. Taj je grad razoren NATO bombama, a što je preostalo dokrajčili su “oslobodioci” iz Misrate i Bengazija. Nikada se neće doznati koliko je civila izginulo u toj akciji NATO bombardiranja. Onih malo preživjelih koji su uspjeli pobijeći iz grada pa se ohrabrili vratiti povjerilo je rijetkim zapadnim izvjestiocima da im je takva vrsta “oslobođenja” došla kao okupacija. Domovi kojima su se vratili, ukoliko nisu bili sravnjeni sa zemljom, bili su temeljito demolirani i opljačkani,

PHOTO:Stock

Mutasim, Gadafijev sin i komandant njegove elitne jedinice, čiji su borci do poslednjega metka branili Sirt, uhićen je u tom gradu. Prema video snimku koji se vrti po medijima – dozvolili su mu gutljaj vode i poslednju cigaretu, prije nego što su ga ubili, dakako bez bez prethodnoga suđenja. Nisu ga malretirali poput njegova oca Moamera. Iznenađenje za domaće i inozemne protivnike Gadafija je bilo da je on sa sinovima Mutasimom i Seif Islamom, izabrao upravo Sirt kao svoje poslednje utočište.  Do sada se vjerovalo da se Moamer i Seif kreću negdje po pustinjskim bespućima južne Libije i odatle planiraju protuofanzivu prema sjeveru. Nekoliko dana prije pada Sirta, jedna je grupa Gadafijevih lojalista doista pokušala u Tripoliju pokrenuti ustanak protiv novih vlastodržaca, ali joj se poduhvat izjalovio.

Sastavljanje “inkluzivne” vlade opet odloženo : Sa padom Sirta u ruke boraca iz Misurate i Bengazija, Privremeno nacionalno vijeće, koje je priznato od UN-a legitimnim predstavnikom Libije, u teoriji je uspostavilo punu kontrolu nad sjevernom Libijom. Unaprijed je tvrdilo kako će kršenje otpora Gadafijevaca u tom gradu značiti “oslobođenje Libije”; i kako će poslije toga biti oformljena dugo odlagana “inkluzivna” vlada. Sada, kada je Sirt pao, izgleda da je sasatavljanje te vlade ponovo odloženo. No, najavljena je “proslava oslobođenja” u Bengaziju, odakle je prije sedam mjeseci krenula pobuna.  

Seif Islam, koji se javno eksponirao kao očev opunomoćenik i smatran je njegovim naslijednikom, izvukao se iz Sirta. Navodno je sa grupom privrženika, u koloni od pet automobila, krenuo u pravcu juga. Bilo je vijesti da je i on ubijen, pa je to demantirano. Sve dok ne bude uhvaćen “živ ili mrtav” smatrati će se prijetnjom novim vlastodršcima. A i dobra je izlika za još jedno odlaganje sastavljanja “inkluzivne vlade”.     

Mahmud Džibril, kontraverzni premijer sadašnje nereprezentativne prijelazne vlade, najavljuje raspisivanje izbora za “Narodni kongres” u roku od osam mjeseci. Kongres bi prema njemu ispisao prijedlog ustava s kojim bi se išlo na referendum. Tek tada bi bila sastavljena nova vlada koja bi na položaju ostala do izbora predsjednika republike. Dakle – sve na dugom štapu, ali zvuči “demokratski”. Simptomatično, Mustafa Abdul Džalil, predsjednik libijskog Privremenog nacionalnog vijeća, dakle Džibrilov nadređeni, poslednjih se desetak dana javno ne izjašnjava.

Vijeće i njegova vlada ne kontroliraju situaciju na terenu. Tu autonomno operiraju oružane družine sklepane po plemensko-klanskim ili zavičajnim ključevima.Tri su grupe sudjelovale u izbacivanju Gadafijevaca iz Tripolija – Zeitunska brigada kojoj je primarni cilj bila pljačka, jedinice iz Misurate koje su se osvećivale glavnome gradu za Gadafijeve zločine, i lokalno vojno vijeće pod komandom poznatog islamiste Belhadža. Svo troje je prihvatilo dolazak u glavni grad Privremenig vijeća iz Bengazija, koje figurira kao vodstvo antiGadafijevske pobune, kako bi sebi pribavili legitimet u očima NATO saveznika, pa samim tim i šire međunarodne zajednice. U osvajanju Sirta ključnu su ulogu odigrali borci iz Misurate, koji su se dokopali Gadafija i prisvojili tijelo tiranina. Prepustili su razoreni Sirt Bengazijcima. Redovi ovih više nisu jedinstveni od nerazajašnjenoga ubojstva Abdel Fatah Junesa, nominalnog vrhovnog komandanta pobunjeničkih snaga i pripadnika plemena Obeidi, jednog od najbrojnijih u Sirenaiki. Nejasno je što se dogodilo u Bani Validu, još jednom uporištu Gadafijevih lojalista, koji je poslije više bezuspješnih pokušaja iznenada “osvojen” od bengazijskih snaga. Izgleda da je zapravo postignut nekakav kompromis između Bengazijaca i prvaka gradskih klanova. Isto se nešto ranije dogodilo dalje prema jugu, u Sebhi, glavnom gradu Fezana. Od onda u ova mjesta nije pripušten ni jedan strani novinar, a i ne znam da li je to ikoga od njih zanimalo. Prošao sam svojevremeno tim gradovima i pustinjskim oazama oko njih.  Činilo mi se tada da je svaki od tih gradova i svaka oaza svijet za sebe, potpuno odvojen od priobalnog dijela Libije. Posjetio sam također Gadames, srednjevijekovni gradić uspred plodne oaze na tromeđi Libije, Tunisa i Alžira, kojega su lokalni Berberi preuzeli od Gadafijevaca.

PHOTO/EPA: CIRO FUSCO

Ratni plijen i preraspodijela naftne rente: Kao što sam već pisao na ovim stranicama – smrt Gadafija, pa i njegova sina Seifa Islama, koji još uvijek izbjegava potjerama – neće označiti kraj libijskih sukoba. Otpor novim vlastima, bez obzira kako i kada će biti sastavljena nova vlada, će se nastaviti. Veliki su izgledi da će se razmimoilaženja u redovima “oslobodilaca” još više produbiti. Već se sada svađaju oko toga tko je najzaslužniji za rušenje 42-godišnje Gadafijeve strahovlade. Svi smatraju da bi trebali biti nagrađeni prema vlastitim zaslugama sa odgovarajućim udijelom u budućoj vlasti i podijeli ratnoga plijena. Isti sebični pristup imaju NATO saveznici. Ovima je sadašnji libijski ministar energetike poručio da će se budući ugovori za istraživanja, eksploataciju i izvoz nafte i prirodnog plina dodjeljivati isključivo po ekonomskim, a ne političkim kriterijumima                                    

Libijski sukobi su počeli kada se heterogena Gadafijeva vladajuća klika razišla. Njegovi su odmetnuti ministri i drugi dužnosnici bili antagonizirani arbitrarnim načinom na koji je dijelio naftnu rentu, favorizirajući svoje poslušnike i zakidajući plemena i zajednice kojima su oni sami pripadali. Priliku su iskoristili zapadni saveznici – Washington, za stjecanje čvrstog strateškog uporišta u Sjevernoj Africi, između Tunisa i Egipta, gdje su Amerikanci sa svrgavanjem Ben Alija i Mubaraka ostali bez lokalnih partnera; - Pariz i London za sadržajniji udio u raspodijeli naftnog kolača, a Rim za očuvanje postojećih privilegiranih pozicija u snabdijevanju libijskim plinom.       

Inozemne reakcije: Svi su NATO saveznici na sličan način pozdravili kraj “diktatorskog režima” i najavu “nove ere” u kojoj će libijski narod “slobodno odlučivati o vlastitoj sudbini”. Citiram neke dijelove tih izjava: Sarkozy – “libijski se narod oslobodio 40-godišnje dikature”;  Cameron – Gadafijeva smrt “otvara perspektive demokratske budućnosti”; istovremeno je Foreign Office uputio cirkular na adrese  200 britanskih kompanija, upozoravajući ih da budu spremne za buduće poslove u Libiji; Obama – smrt Gadafija “opravdava kolektivnu vojnu akciju Zapada”; njegov potpredsjednik Biden – “uložili smo u libijsku operaciju dvije milijarde dolara i ni jedan američki život nije izgubljen (…) to je recept za naše buduće akcije po svijetu”, i t.d, opreznije ili gluplje.

Generalni tajnik NATO, Danac Anders Fogh Rasmussen je izjavio kako će uskoro biti obustavljene vojne operacije Atlantskog saveza u Libiji. Vidim da se oprezno priprema teren za vraćanje čitavog libijskog dosijea Ujedinjenim narodima. Neki komentatori otvoreno zagovaraju upućivanje na lice mjesta UN-ovih mirotvoraca kako bi se tamo bili uspostavljeni “red i mir”. To će po receptu već isprobanom u BiH, Kosovu i Afganistanu po svoj prilici biti sledeći korak.

PHOTO:Beta

Arapski autokrati i Libija: Sa svega nekoliko dana razlike od ubojstva Gadafija umro je poslije duge bolesti 83-godišnji saudijski prijestolonaslijednik i ministar obrane princ Sultan, polubrat kralja Abdulaha. Sada je na redu za poziciju prijestolonasljednika i budućega kralja Sultanov brat princ Najef, dugogodišnji ministar unutrašnjih poslova i zamijenik premijera (kralja). Tvrdi se da je puno konzervativniji od Abdulaha i bliži vehabijskim klericima (u ovom dijelu arapskoga svijeta ih nazivaju vahabitima, striktnim sljedbenicima hanbalijske škole šerijata). No, i sa njim na kormilu saudijske države (Abdulah, također slaboga zdravlja, a napunio je 86 godina života), ništa se neće promijeniti u vanjskoj politici zemlje – dinastija će ostati čvrsto vezana uz politiku Washingtona bez obzira tko se nalazio u Bijeloj kuči. To je pakt kojega dinastija duguje svom rodonačelniku, Abdel-Azizu El-Saudu, tvorcu saudijske države  Amerikanci su im garanti opstanka na vlasti, sve dok Saudijci isporučuju svjetskim tržištima dovoljne količine nafte. Prvi su svjetski izvoznici crnoga zlata, glavni članovi OPEC naftong kartela i vodeća zemlja grupacije arapskih monarhija Arabijskog poluotoka (Vijeća suradnje Golfa – Gulf Cooperation Council-GCC).

Tu su regionalnu organizaciju Saudijci aktivirali zajednički gušeći pobunu u Bahreinu, gurajući plan za riješavanje jemenske krize, pomažući injekcijama petro-dolara egipatskoj vojnoj hunti i podržavajući politički, novčano i isporukama vojnoga materijala antiGadafijevske snage u Libiji. Šest članica GCC-a je proguralo kroz Arapsku ligu rezoluciju kojom se zahtijevalo uvođenje zabrane letenja (no-fly) zone nad Libijom radi zaštite civila od napada Gadafijeve avijacije. To je bio, kao što sam već ranije rekao, pretekst trokutu SAD-Francuska-Britanija da takvu rezoluciju usvoji Vijeće sigurnosti UN-a. Da li netko misli da je arabijskim autokratima - kraljevima, emirima i šeicima – stalo do demokracije u Libiji?                      

Saudijci su u Libiji pepustili vodeću ulogu katarskom emiru Hamadu bin Kalifi Al-Taniju. Njegove su državne kompanije za račun pobunjeničke vlade u Bengaziju prve osposobile neka naftna crpilišta na istoku zemlje. Otkupile su i izvezle prve količine nafte sa tih nalazišta. Prve su pobunjenicima počele dostavljati oružje i municiju. Čuvena katarska RTV Al-Jazeera je Privremenoj vladi osposobila TV studio i emitiranje.  

Istaknuti islamski autoritet, šeik Jusef Al-Karadavi, čije propovjedi redovito prenosi katarska TV, je poslije molitve prošloga petka u Dohi, izrazio nadu da će autokratske predsjednike Sirije i Jemena,  Bašara El-Hafeza i Alija Abdulaha Saleha,”uskoro sustići ista sudbina kao Gadafija”. U svoju listu za odstrijel nije uvrstio bahreinskog kralja i druge arapske autokrate koji su ovomu pomogli održati se na prijestolju. 

Generalni sekretar egipatske Stranke slobode i pravde, produžene ruke Muslimanskoga bratstva, Mahamed Saad El-Katatni, je ustvrdio kako je ubojstvo Gadafija “još jedna pobjeda arapskoga naroda nad tiranijom”. Pozvao je bogate zemlje Arabijskog poluotoka da “ojačaju svoje veze sa arapskim susjedima”.Pretpostavljam da ih sa time poziva investirati petro-dolare u posrnulu egipatsku privredu.         

***

Umjesto zaključka ponoviti ću istu tvrdnju kao i ranije: u Libiji ništa nije gotovo, samo nastupa nova faza sukoba. Prijeti joj opasnost od plemensko-regionalnih podijela, kakve su iznutra razorile Somaliju i Afganistan, i koje su uzrokom sadašnjih jemenskih i sirijskih sukoba. U Tunisu se upravo održavaju prvi slobodni parlamentarni izbori čiji su krajnji ishodi neizvjesni. Vojna hunta koja vlada Egiptom tapka na mjestu i nejasno je kuda vodi zemlju.

(Kairo, 23/10/2011)