Cinizam kapitalizma sa ljudskim licem

Photo: Srećko Horvat

Ono što je počelo kao „Arapsko proljeće“ sada je došlo u američku jesen: nije ni čudo da se prosvjednici iz Zuccotti Parka čak i službeno (na svojoj stranici) pozivaju na Tahrir kao na svoj uzor. Naravno, u SAD-u nema klasičnog diktatora poput Mubaraka, ali Occupy Wall Street , kao što mu ime i kaže, usmjerio se na samu srž problema, a djelomično i porijeklo „Arapskog proljeća“ (ako uzmemo u obzir da su mnogi diktatori bili podržavani ne samo od zapadnih političkih krugova, već i od financijskih institucija, od Svjetske banke do MMF-a) – na diktat financijskog kapitalizma.

Vraćajući se prošli tjedan s prosvjeda u New Yorku, na letu sam za promjenu – budući da sam posljednjih dana čitao Occupied Wall Street Journal – u ruke uzeo pravi Wall Street Journal ne bih li vidio što oni kažu o prosvjedima u vlastitom susjedstvu. I tako, u broju od 20. listopada, kada je već prošlo više od mjesec dana otkako je Zuccotti Park okupiran, u službenom glasilu bankarske internacionale nalazimo dva, na prvi pogled različita, teksta posvećena toj temi. Prvi nosi naslov „The Occupy Wall Street Brigade Has a Point“, a drugi „Squatting on Wall Street“. Sudimo li samo po tim naslovima, mogli bismo pomisliti da je uređivačka politika Wall Street Journala izrazito demokratična, pošto je dopustila objavljivanje dviju toliko različitih poruka. Bliži pogled, naravno, uklanja tu iluziju. Prvi članak kaže da je prosvjednike „toliko lako odbaciti kao istu onu uvelike nekoherentnu rulju koja je dovela do antiglobalizacijskih prosvjeda prije jednog desetljeća“, ali dodaje da se „čak i ako je tako, njihov bijes protiv financijskog sektora može lako razumjeti“. Drugi članak, također se slaže da se na Wall Streetu okupila „rulja“, ali im ne priznaje opravdanost bijesa. Štoviše, u njemu čitamo da je Zuccotti Park zapravo „oaza marihuane“ i da se radi o „reinkarnaciji skvoterskog pokreta koji je okupirao Tompkins Square Park na Lower East Sideu 80-ih godina. Ispunjen ilegalnim skvoterima koji su odbijali otići, Tompkins Square i njegova okolica postali su magnet za narkomane, organizatore pro-sandinističkih marševa, beskućnika, loših glazbenika i gomilu vrlo pogubljene djece“. Zaključak je da etos tog perioda nikada nije napustio New York, i da on sada dalje živi u Zuccotti Parku.

Photo: Srećko Horvat

Zašto Obama podržava Occupy Wall Street?: Dakle, koja je razlika između ta dva teksta? Naizgled velika, ali ako bolje pogledamo – skoro pa nikakva. Krajnji cilj i jednog i drugog teksta jest kritika prosvjeda, a jedina je razlika u tome što je prvi članak – upravo zato jer je profinjeniji – mnogo opasniji i otkriva logiku koja je sve učestalija. Lako je prozreti i odbaciti drugi članak kao još jedan tip difamacije kakav je u hrvatskom kontekstu bio popularan još prije dvije godine kada se sudionike blokade fakulteta nazivalo „šarenim društvom mladih zanesenjaka koje je lako uspaliti“, pa čak i „teroristima koji su oteli zrakoplov“. Međutim, drugi je tip kritike mnogo opasniji jer koristi taktiku koja tobože priznaje zahtjeve prosvjednika, usput smirujući ih i uvjeravajući ih da je sve što je potrebno tek kozmetička operacija kapitalizma: konkretno, u tom se članku zapravo traži više regulacije tržišta, koja bi navodno uspjela primiriti „divlji kapitalizam“. Samo dva dana ranije, na ABC News gledam intervju s Obamom u kojem američki predsjednik kaže da ovi prosvjedi nisu ništa drugačiji od prosvjeda Tea Partyja, „i lijevo i desno, mislim da se ljudi osjećaju napušteno od svoje vlade. Oni imaju osjećaju da se institucije ne brinu za njih“. Potom je rekao da je najvažnija stvar koju on kao predsjednik može učiniti – pazite sad ovu političku akrobaciju – izraziti solidarnost s prosvjednicima: „Najvažnija stvar koju možemo sada učiniti jest da ljudima damo do znanja da razumijemo njihove borbe i da smo na njihovoj strani, da želimo uspostaviti sustav u kojem će težak posao i odgovornost biti nagrađeni. A da ljudi koji su neodgovorni, bezobzirni, koji nemaju osjećaj odgovornosti prema svojim zajednicama i svojim tvrtkama i svojim radnicima, neće biti nagrađeni“.

Ukratko, i Obama i Wall Street Journal slažu se oko jednog: prosvjednicima, ma bili oni i skvoteri i narkomani, treba dati podršku, i zapravo im treba objasniti što uistinu traže. To je, pogodili ste već, „kapitalizam s ljudskim licem“. Potrebno je više državne regulacije, a prosvjednici bi se trebali osloniti na Obamu koji je prije dvije godine upumpao 700 milijardi dolara da spasi bankarski sustav, a koji je i sam na vlast došao zahvaljujući donacijama istog tog sustava. Ruka ruku mije, rekli bismo kod nas, a cinizma nikad dosta. Još je Svetislav Basara jednom napisao da je od komunizma jedino gori „komunizam s ljudskim licem“: njegova bi se izreka lijepo mogla primijeniti na današnju situaciju. Jedina gora stvar od kapitalizma je kapitalizam s ljudskim licem. Onda dobivate tvrtke koje se kite „društvenom odgovornošću“, ali i dalje uredno zagađuju okoliš ili izrabljuju radnike. Što je doista „kapitalizam s ljudskim licem“ mogli smo vidjeti nedavno kada smo ostali bombardirani panegiricima „prerano umrlom“ poduzetničkom geniju. Steve Jobs ubrzo je postao nova kombinacija Einsteina i Majke Tereze, čovjek koji je ne samo bio toliko genijalan da je zauvijek svijet promijenio svojom tehnologijom, nego i „dobro srce“ koje nam je svima „podarilo“ šansu da uživamo u blagodatima njegova izuma. Prvi mit potkrijepio je sam Jobs kada je za Apple svjesno uzeo logo koji je na samom početku, u originalu, prikazivao Newtona kako sjedi ispod drveta a na glavu mu pada jabuka. Genijalnost osnivača Applea iz te je pozadine također moguće iščitati kao Bogom dani dar, umjesto da se genijalnost nekog pojedinca shvati kao posljedica akumulacije znanja i otkrića koja se odvijala kroz stoljeća mišljenja i rada. Uostalom, kasniji logo, kakvog imamo i danas, zapravo je jabuka koja je s jedne strane ugrizena, možda simbolizirajući da je Jobs pojeo jabuku mudrosti i tako došao do svojih izuma. Drugi mit, koliko smo svi mi dobili Jobsovom genijalnošću, osnažen je svim onim korisnicima koji su nakon njegove smrti palili svijeće i pisali patetične zahvalnice.

Photo: Srećko Horvat

Od radničkih „odmarališta“ do iPoda: Prava je istina, kao i uvijek, prilično drugačija, a najbolje ju je opisao Daily Mail 2010. kada je u jednu Jobsovu tvornicu u Kini uspio ubaciti vlastitog reportera koji je pokazao kako se ondje radi 24 sata na dan, pri čemu tipičan dan počinje kineskom nacionalnom himnom s tekstom „ustajte, ustajte, milijuni srca s jednom mišlju“. Pisao je o tome kako radnici spavaju u uskim koridorima koji sliče na zatvore, na krevetima na tri kata radi uštede prostora s madracima od bambusa. Unatoč ljetnim temperaturama od 35 stupnjeva, uz veliku vlagu, tvornica nije imala klima uređaje, a radnici su izjavili kako više od 40 ljudi spava u prostorijama prepunim mrava i žohara. Poznat je i slučaj Foxconna, elektronske kompanije sa sjedištem u Tajvanu koja proizvodi mnoge Appleove proizvode. Posljednjih nekoliko godina dvadesetak radnika Foxconna počinilo je samoubojstvo, a kad su se radnici počeli bacati s vrha visokih zgrada, zapravo spavaonica u kojima su bili prisiljeni živjeti kada nisu radili, umjesto da poboljša uvjete rada Foxconn je problemu pristupio – a kako drugačije nego – cinično: oko zgrada su postavili mreže kako bi spriječili daljnja samoubojstva. Kako piše Times, jedan od tih radnika imao je samo 19 godina i radio je sedam dana tjedno, odnosno 11 sati dnevno na stavljanju plastičnih i metalnih dijelova u elektronske aparate, stalno okružen prašinom i dimom. Posljednjih mjeseci svoga života radio je čak 286 sati, uključujući 112 sati prekovremeno, što mu je priskrbilo plaću od jednog dolara na sat. Takvih radnika u Foxconnu ima oko 400.000. Sam Jobs je svoju sestrinsku tvrtku od optužbi branio uz još veći cinizam: „Dođete tamo i to je tvornica, ali, moj Bože, imaju i restorane i kina i bolnicu i bazene. To je jako lijepo mjesto za jednu tvornicu“.

Naravno da se Jobsove tvornice ne mogu usporediti s logorima smrti kakvi su postajali diljem Europe tijekom vladavine nacizma i fašizma, ali ono što upada u oči svakako je ova konstatacija da je tvornica u kojoj se radnici ubijaju od posla – i ubijaju doslovno – zapravo odmaralište. I u tom je smislu Jobsovu izjavu, pa onda i tvornicu „s restoranima, kinom, i bolnicom, i bazenom“ moguće dovesti u vezu s Terezinom (ili Tehresienstadt), koncentracijskim logorom u Češkoj u kojem su boravili tzv. Prominente, ugledni Židovi koji su ovdje imali čak i vlastite sobe te su bili slobodni upuštati se u kulturne aktivnosti (ovdje su živjeli pisci, umjetnici, znanstvenici, glazbenici, a u gradu je navodno postojalo čak četiri koncertna orkestra, pa čak i jazz-ansambli), što je nacistima služilo kao savršeno propagandno oružje. Prije nego je 1944. u geto došla delegacija Crvenog križa, nacisti su proveli dodatni Verschönerung (uljepšavanje), zatvorili su tvornicu u kojoj je u lošim uvjetima radilo 1.000 Židova, izgradili su igralište za djecu i muzički paviljon, a na kraju svega snimili su i film pod nazivom „Der Führer schenkt den Juden eine Stadt“ ili u prijevodu „Führer poklanja Židovima jedan grad“ (čitava verzija može se pronaći na internetu). Naravno, da bi „uljepšali“ grad i „oslobodili“ ga prenapučenosti u samo pola godine prije dolaska Crvenog križa, u Auschwitz je poslano sveukupno sedam vlakova s 17.517 Židova. Kada je Crveni križ napokon stigao u Terezin, dočekali su ih Ghetto Swingers koji su svirali u glazbenom paviljonu na trgu, što je trebao biti ključni dokaz o kakvom lijepom „odmaralištu“ se radi, pošto su nacisti dotad bili zabranili i jazz i swing smatrajući tu glazbu „degeneriranom“. Samo tri mjeseca nakon inspekcije Terezina, delegacija Crvenog križa je posjetila Auschwitz i nije shvatila da su sobe za tuširanje zapravo plinske komore…

Photo: Srećko Horvat

Od Jasenovca do Louis Vittona: U knjizi „Riječi koje nisu zaklane. Svjedočanstva preživjelih zatočenika logora Jasenovac“ (1977.) Hinko Singer iz Karlovca prisjeća se jedne slične zgode kada je internacionalna komisija za pregled logora, koja se sastojala od njemačkih, mađarskih i talijanskih novinara, posjetila Jasenovac. Singer piše: „Za tu komisiju obavljene su velike pripreme, i kod ustaša i kod zatočenika. Za tri dana zatočenici su morali očistiti i popraviti cijeli logorski prostor, što zbog hladnoće nije bilo ugodno. Taj dan smo morali biti svi obrijani. Dobili smo i upute kako ćemo se ponašati u kontaktu s komisijom. Ime nismo smjeli kazati, već ako nas koji član upita kako se zovemo moramo odgovoriti slijedeće: 'Ja sam zatočenik broj…' jer smo svi imali svoj broj. Na pitanja 'Kako vam je?', 'Je li logorovanje teško?', 'Kakav je postupak?', smjeli smo odgovoriti samo: 'Hvala – dobro'. Na sva pitanja u vezi s radom zatočenici nisu smjeli odgovarati.“ Imajući to svjedočanstvo u vidu, zar je toliko teško zamisliti da se identične ili barem slične pripreme ne odvijaju i kada internacionalne komisije posjećuju tvornice u Kini ne bi li potvrdile da su radni uvjeti u skladu s međunarodnim zakonima? Da skratimo priču, svi ti lijepi iPhoneovi, iPodovi i Macovi ne bi postojali da nema tih kineskih radnika, ili bi, da ih nema, bili još skuplji no što već jesu. Drugim riječima, to je taj „kapitalizam s ljudskim licem“. A čak i kada imate obranu tog sustava, ona se redovito javlja u obliku cinizma – kineske tvornice zapravo su odmarališta s restoranima i bazenima. Kako stvari sada stoje, samo je pitanje vremena kada će se ponoviti anegdota koju je ispričao jedan liječnik koji je tri godine proveo u Jasenovcu. Kada se vratio iz logora, sinu je prepričao da bi jednom u šest mjeseci stigao nekakav vagon s nepoznatim ljudima, koji bi prespavali i otišli dalje, pa se poslije pričalo da su ih ustaše sigurno ubile. Vidjevši dokumente koji svjedoče da su mu u samo dva mjeseca čak pet puta popravljali zube, sin mu je rekao: „Pa ti si u Jasenovac išao popraviti zube“. Mogli bismo zamisliti da neko naivno kinesko dijete pita svog oca, kada se ovaj vrati sa šest godina robije, „Pa ti si u tvornicu išao da se igraš na iPodu, dok smo mi ovdje gladovali“.

Photo:Stock

„Kapitalizam s ljudskim licem“ doista je gori od kapitalizma jer čak i radnike koje izrabljuje uspijeva prezentirati kao štetočine koji se odmaraju i žale, umjesto da još mukotrpnije rade. Ako se slučajno počnu ubijati, nema problema, stavit ćemo vam odskočnu dasku ispod prozora da se odmah vratite na posao. Korak dalje, na prvi pogled neočekivano, ide borba protiv siromaštva, odnosno sama borba za bolji kapitalizam. Isti dan kada je Wall Street Journal ustvrdio nužnost veće regulacije, u njemačkim novinama izlazi niz reklama za torbice Louis Vuitton. Na prvoj se u afričkoj stepi nalazi, a tko drugi nego, Bono Vox, ima sunčane naočale, crveni šal, gitaru u jednoj ruci, a u drugoj skupocjenu torbicu. Ispod reklame piše: „Sva putovanja počinju u Africi. Dio od prodaje tih torbica ide kao prilog inicijativi za očuvanje pamuka u Ugandi“.

Photo: Stock

Na drugoj reklami nalazi se drugi „ususal suspect“, tko drugi nego Angelina Jolie. Ona pak sjedi prekriženih nogu i s torbicom na ramenu na čamcu usred močvare u Kambodži. Ispod stoji slična poruka: „Jedno jedino putovanje može promijeniti jedan cijeli život“. Ako je kapitalizam u kojem se borba protiv siromaštva odvija tako da slavni „borci za ljudska prava“ poziraju vrhunskim fotografima sa svojim torbicama od par tisuća kuna usred Afrike ili Kambodže „ljudskiji“ od tradicionalnog kapitalizma, onda je pravo pitanje koju vrijednost još uopće ima „ljudskost“ . Uostalom, koliko se Louis Vitton doista bori za pomoć Trećem svijetu, potvrdili su 2008. kada su tužili dansku umjetnicu Nadiu Plesner što je osmislila majicu s prizorom golog crnog djeteta koji u jednoj ruci drži malo, u roza kombinezon odjeveno štene, dok mu s druge ruke visi prepoznatljiva Vittonka. Premda je sav profit od prodaje tih majici trebao ići u Darfur, Vitton je podigao tužbu zbog kršenja autorskih prava. Početkom ove godine, umjetnica je izložila sliku „Darfurnica“ , na kojoj je reproducirala istog mališana s torbicom, pa je Vitton opet tuži. Na slici se. između ostalog, nalazi i Victoria Beckham koja nosi Hermes Birkin torbicu, pa je valjda samo pitanje vremena kada će se i oni priključiti tužbi. „Kapitalizam s ljudskim licem“ upravo je taj prevladavajući cinizam. I on je daleko od onoga za što se ovih dana bore „okupatori“ Wall Streeta. Premda ih kritičari ne prestaju prozivati da nemaju konkretne zahtjeve (pa ovi uzvraćaju „Mi smo naš zahtjev!“), njihova je meta prilično jasna. Oni se, ma koliko Obama volio vjerovati u to da zapravo žele više („dobrog“) kapitalizma, protive svakoj vrsti kapitalizma, a posebice njegovoj ciničnoj verziji „s ljudskim licem“ ili Vitton torbicom. No vratimo se na sam početak i kako je sve počelo…

Photo: Srećko Horvat

„Bring the revolution home“: Kada smo u kolovozu proveli nekoliko dana na Visu, Tariq Ali se prisjetio kako je sredinom šezdesetih na poziv Međunarodnog suda za ratne zločine, koji su osnovali Bertrand Russell i Jean-Paul Sartre, otišao u Vijetnam gdje je proveo nekoliko mjeseci i skupljao dokaze i svjedočanstva o intervenciji Sjedinjenih Država. Kada je posjetio Hanoi, vijetnamski borci prepričali su mu sljedeću anegdotu. Samo nekoliko mjeseci ranije, u Vijetnam je došla delegacija talijanske komunističke partije kako bi posjetila Ho Ši Mina. Nakon dugotrajnog sastanka, Talijani su vijetnamskog vođu upitali kako mogu pomoći u njihovoj borbi. Ho Ši Min nije oklijevao, već je automatski odgovorio: „Najbolji način da nama pomognete jest da započnete revoluciju u Italiji“. (Slučajno ili ne, kasnije je jedan od vodećih slogana antiratnog pokreta u Sjedinjenim Državama, koji su prigrlili Weatherman, glasio „dovedite rat kući“). I tijekom „Arapskog proljeća“ mogli smo zamisliti sličan dijalog između nekog egipatskog radnika na trgu Tahrir, koji na pitanje nekog mladog Amerikanca kako može pomoći u egipatskoj borbi za slobodu odgovara: „Dovedite je kući“. Occupy Wall Street pokret tu je poruku shvatio doslovno. Ono što je počelo kao „Arapsko proljeće“ sada je došlo u američku jesen: nije ni čudo da se prosvjednici iz Zuccotti Parka čak i službeno (na svojoj stranici) pozivaju na Tahrir kao na svoj uzor. Naravno, u SAD-u nema klasičnog diktatora poput Mubaraka, ali Occupy Wall Street , kao što mu ime i kaže, usmjerio se na samu srž problema, a djelomično i porijeklo „Arapskog proljeća“ (ako uzmemo u obzir da su mnogi diktatori bili podržavani ne samo od zapadnih političkih krugova, već i od financijskih institucija, od Svjetske banke do MMF-a) – na diktat financijskog kapitalizma.

Photo: Srećko Horvat

Mogli bismo reći da se bumerang vratio odakle je i krenuo i savjet Ho Ši Mina postaje aktualniji no ikad prije. Svi smo mi s entuzijazmom gledali i podržavali buđenje demokracije u Zapadnoj Africi (koja, ponovno, stoji pod opasnošću da je kidnapira neprijatelj, bila to stara nomenklatura bile to zapadne sile), ali radilo se o tome da to nije dovoljno, već je potrebno stvari pokrenuti i „kod kuće“. Sada sve jasnije vidimo da je „Arapsko proljeće“ za recentna zbivanja bilo ono što je buđenje Latinske Amerike u prošlom desetljeću bilo za organizaciju alterglobalističkog pokreta (od Seattlea, preko Genove, pa do Svjetskog socijalnog foruma). Ulazimo u novo desetljeće u kojoj će prevladavati nova paradigma. Trenutačni pokret, koji je – premda su mu konture već bile vidljive još od „indignadosa“ u Španjolskoj i Grčkoj – svoj zajednički nazivnik i simboličko ujedinjenje dobio 15. listopada, razlikuje se po dvjema glavnim karakteristikama od globalnog pokreta predvođenog Svjetskim socijalnim forumom. 1) Dok je Svjetski socijalni forum (čak i ako se sastojao od raznolikih nevladinih organizacija, kolektiva, intelektualaca, aktivista i grassroots pokreta) uglavnom djelovao „odozgo“, pokušavajući tako dovesti do mobilizacije naroda (ili „mnoštva“), trenutačni pokret, ma koliko bio heterogen i geografski raštrkan, predstavlja borbu „odozdo“: sam narod je taj koji je „baza“ i koji onda mobilizira sve ostale aktere poput nevladinih organizacija koje nerijetko kasne za svojim vlastitim poslanjem. 2) Druga bitna razlika je sam način organizacije: za razliku od uvelike hijerarhiziranog, pa nerijetko i autoritarnog pokreta, u kojem je jasno tko „vodi riječ“, sve pokrete od Egipta, preko Grčke i Španjolske, do Wall Streeta karakterizira način organiziranja po modelu direktne demokracije.

Photo: Srećko Horvat

Direktna demokracija u Americi: Kada prvi puta dođete u Zuccotti Park, neće vam od prve sve biti jasno. Potrebno je ovdje proboraviti barem nekoliko dana, od jutra do mraka, kako bi polako konture čitavog pokreta počele sjedati svaka na svoje mjesto i kako bi se iskristalizirala čitava struktura „okupacije“. Ona se sastoji od dvije ključne stvari. Prva je plenum, što se ovdje zove „General Assembly“, i u principu predstavlja narodno vijeće koje se okuplja svaku večer u 19.00 sati. Na njemu se raspravlja o svim bitnim temama, čitaju proglasi, najavljuju daljnje akcije, itd. Drugi sastavni dio su radne skupine, kojih je – barem tijekom mog boravka ondje – bilo više od 20, a uključuju: gradsko planiranje, smještaj, sanitarije, umjetnost & kulturu, obrazovanje, direktnu akciju, medijsku sekciju, odnose s javnošću, medicinsku njegu, knjižnicu, internet, kuhinju, financije, i sl. Kao što se vidi već iz ovog popisa, Occupy Wall Street je u samo mjesec dana razvio prilično kompleksan način organizacije. Ono što je zanimljivo jest da su se sve radne skupine rodile po potrebi, odnosno da su i same nastale kao produkt direktne demokracije – ne unaprijed, po nekom obrascu, već u samom tijeku borbe. Čitav pokret, dakle, funkcionira na osnovi dijalektike plenuma i radnih skupina. Na radnim skupinama dolazi se do novih koraka i novih vidova organizacije, dok se na plenumu onda o tome zajedno sa svima (i članovima ostalih radnih skupina) raspravlja. I obrnuto, na plenumu se iznose pojedini zaključci i ideje koje se onda dalje razrađuju i propituju na radnim skupinama. Takva organizacija omogućuje direktnu participaciju svih zainteresiranih, a osim toga povećava transparentnost donošenja odluka i provođenja novih akcija.

Photo: Srećko Horvat

Zuccotti Park se u samo mjesec dana pretvorio u pravu pravcatu „komunu“, grad unutar grada, u jedan novi politički subjekt koji se ne svodi tek na prosvjedovanje, već istovremeno radi na kreaciji jednog novog načina organizacije. Osim toga, posljednjih dana Occupy Wall Street pretvara se i u neku vrstu (nenasilne) „urbane gerile“. U četvrtak, 20. listopada, održali su prosvjednu akciju protiv izgradnje cjevovoda Spectra Pipeline, koji bi se trebao izgraditi u zapadnom dijelu New Yorka, a još je jedan od simbola pogodovanja korporaciji nauštrb građana. Sličnih akcija je sve više, počeo je i prosvjed predm policijom u Harlemu, gdje je nedavno tijekom nenasilnog građanskog neposluha uhićen i Cornel West, protiv tzv. „Stop & Frisk“ programa (prema studiji New York Civil Liberties Union, njujorška je policija samo u 2011. legitimirala od 700,000 ljudi, što je oko 1,900 ljudi na dan. Više od njih 85% su Afroamerikanci ili Latinoamerikanci, a više od 90% nije radilo ništa krivo kada ih je policija zaustavila) Ukratko, Occupy Wall Street je zauzeo mjesto i ulogu koja je u Sjedinjenim Državama ispražnjena još od 30-ih godina prošlog stoljeća kada su uništeni radnički sindikati i kada je svaka alternativa kapitalizmu polako počela tonuti (sjećate se, to su one godine kada se sve do 70-ih svaka kritika sistema svodila na „crvenu prijetnju“). Ono što je najvažnije, barem zasad, pokret nema pretenzije da uđe u političku arenu i postane dio reprezentativne demokracije. Zasad ostaje jaka, sve snažnija vanparlamentarna opozicija koja upravo zbog svojih ciljeva i načina organizacije uspijeva iz dana u dan mobilizirati sve više ljudi…

Photo: Srećko Horvat

Poučak Gayatri Spivak: valja biti oprezan!: Premda je poznata kao velika protivnica „solidarnog turizma“, kao i protivnica svakog oblika „vođenja“, nakon velikog prosvjeda na Time Squareu 15. listopada, kada je plenum iznimno održan na Washington Squareu umjesto u Zuccotti Parku, prosvjednicima se obratila i Gayatri Chakravorty Spivak. Kada sam je proljetos u Zagrebu upitao što misli o „Arapskom proljeću“ odgovorila je citatom Ču En Laja koji je navodno na pitanje što misli o Francuskoj revoluciji odgovorio „Još uvijek je prerano reći“ (druga interpretacija, kojoj se priklanja već spomenuti Tariq Ali, doduše, kaže da su ga pitali za '68-u, čime njegov odgovor više ne zvuči toliko duboko, premda ima istu poantu). Tijekom kasnijeg susreta na Columbiji, pitam je naravno bi li i sada, s obzirom na Occupy Wall Street, odgovorila isto i na moje iznenađenje kaže da ne, ali da valja biti oprezan. U skladu s tim (ali i dobrom tradicijom francuskog poststrukturalizma), tvrdi da je suviše lako pasti u zamku dihotomije između reprezentativne i direktne demokracije i da direktna demokracija predstavlja neku vrstu metafizike prisutnosti (otprilike na tom tragu i Žižek je u svom govoru na Zuccoti Parku prosvjednicima poručio da se ne smiju „zaljubiti u same sebe“). Ipak, tvrdi da valja ustrajati jer je borba od globalnoga značaja. Za razliku od onih koji smatraju da bi prosvjednici s Wall Streeta trebali – barem u jednom trenu – razmisliti o oformljivanju stranke, Spivak rezolutno tvrdi da je to sigurni put u propast: „Sistem bi vas naprosto usisao“. Dodaje da je nužno iznaći nova rješenja i da se uzori ne mogu tražiti u modelima prošlosti. Čvrsto stoji iza uvjerenja da prosvjednici moraju nastaviti ovim načinom, ostajući vanparlamentarna snaga koja će vlastitom upornošću i pritiskom dovesti do promjena.

Photo: Srećko Horvat

I dok prosvjednici ostaju uporni u svojim zahtjevima („Zahtjev smo mi!“, što će reći, zahtjev je upravo direktna demokracija oslobođena vođa i financijskih lobija koji kontroliraju i uvjetuju politiku), ono čemu svjedočimo ovih dana, i čemu ćemo po svemu sudeći svjedočiti i idućih tjedana, jest pokušaj sistema da, kako to kaže Spivak, „usiše“ Occupy Wall Street. Ne samo da se sada Obama svim silama trudi da pokret nekako uklopi u svoju predsjedničku kampanju, nego su počele i medijske reinterpretacije i manipulacije. Ako smo najprije imali pokušaj da se prosvjednicima umetne zahtjev za „kapitalizmom s ljudskim licem“, sada imamo pokušaj da se direktnodemokratski pokret pretvori u „prosvjed s ljudskim licem“. Prije desetak dana MTV je objavio oglas da traži kandidate za svoj reality show zvan „The Real World“: „MTV's Real World u potrazi je za članovima koji će ispričati svoje jedinstvene priče u našoj emisiji. Ako imate više od 20 godina a manje od 24, a opis koji nudimo vam se sviđa, želimo vas čuti! Jeste li dio Occupy Wall Street pokreta? Ako jeste, kontaktirajte nas!“ Samo nekoliko dana kasnije objavljena je i vijest da Christopher Nolan, koji novog Batmana „The Dark Knight Rises“ inače snima u Los Angelesu, uskoro planira put u New York kako bi posjetio i snimio prosvjednike na Wall Streetu. Odgovor prosvjednika došao je u obliku poznate pjesme nedavno preminuloga Gila Scott-Herona iz 70-ih „The Revolution Will Not Be Televised“ čiji je nastavak, dakako, „The Revolution will be live“. To se i ostvarilo kada smo 15. listopada „okupirali“ Time Square; odjednom čujem kako 10,000 ljudi (i više, ako je vjerovati procjenama čak do 50,000) počne pljeskati i skandirati u sav glas, okrenem se prema reklamama – tj. vijestima – koje se vrte na zgradi iza mene, kad na njoj prolazi rečenica: „Occupy Wall Street Movement Goes Worldwide“. Potom na jednom drugom kutu konačno nailazim i na natpis „The Revolution will be live“ koji se smjestio odmah ispred brojnih reklama. Nešto kasnije, iste te večeri u Zuccotti Parku otkrivam natpis koji je netko stavio ispred svog „kreveta“ (tj. vreće za spavanje) na kojem piše: „Put down your camera and take up the cause. Revolution is not a spectator sport“. Točno. Ali ne smijemo biti naivni, kamera koja snima natpis koji kritizira tu kameru nije puno drugačija od revolucionara koji se protive „snimanju“ revolucije a onda kada ponad njih ide vijest da je njihov pokret postao globalan skandiraju i potvrđuju tu vijest. Uostalom, da nije bilo medija (koji su ga na početku, doduše, ignorirali) vjerojatno se pokret ni ne bi tako brzo proširio. Poanta je u tome da ne treba upasti u zamku perpetuacije medijskog prikazivanja koje nerijetko postaje samom sebi svrha, kao što je potrebno svaki puta iznova ustvrditi da pokušaji kooptacije neće proći. Ovo, barem je to dosad trebalo postati jasno, sigurno nije pokret za „kapitalizam s ljudskim licem“.

* Tekst preuzet sa prijateljskog Žurnala