Proud to be Bosnian

Ima nečeg neprirodnog u ljubavi spram državne zastave. Da se radi o onoj sa ljiljanima vjerovatno bih i ja nešto više osjećao. Ovako ništa, samo gađenje spram državnog nacionalizma, bez obzira koliko je on ovim narodima itekako potreban. Mislim na jezgro zajedništva, taman da se ono i iscrpljuje u takvim banalnostima kao što je: Proud to be Bosnian

15. 10. 2011.
Da bih sagledao snagu vlastitog poraza morao sam ići do kraja. Kad sam pao na koljena vukući se kao prosjak, prstima grabeći kamenje razrovano bujicama, snijeg je padao sa krilâ južnog vjetra, penjao sam se prema Soukbunaru, bio sam toliko pijan da umalo nisam zaspao u nekoj otvorenoj praznoj garaži. Ali otkud ovdje sjećanje na jednu pijanu noć? Pomiješao sam je sa snagom vlastitog poraza. Malog poraza koji teško zvuči u mojoj glavi. I otišao sam do kraja, kao što sam uvijek i radio. Sa strahom u sebi, ali opet sposoban da sam hodam blještavim ulicama, pod kišnim nebom jednog velikog grada, kojeg nisam stigao upoznati na način na koji sam htio. Čitav grad se isparavao kad sam sletio avionom Boing 737, koji se tresao kao da je maketa, a ne čelična ptica teška bezbroj tona. Kažem Berlin se isparavao, toplina grada je odlazila u nebo. Ta vlaga mi je prirastala srcu, ta svjetla su bila prisna kao da su stvorena samo za moje oči. Noć je bila moja boja. Nakon Osla u Berlinu sam se osjećao kao kod kuće. Šetao Kreuzbergom sam k’o duh sa dva ruksaka na sebi. Popio polalitarski Bek’s i pojeo kebab na Schlesische straβe. Provjerio mail. Nije bilo dobrih vijesti, pa sam prešao Oberbaumbrücke i odšetao prema Ostkreuzu. Moja samoća je urastala u nebo kao isparenja ovog velikog grada. Moja tuga je bila vodena i masivna kao matica rijeke Spree preko koje sam hodao korakom mučenika. Moj poraz me oslobodio negativnih misli. Bio sam lagan kao bezbrižna misao.

Konačno završio knjigu i poslao je izdavaču u Zagreb. Konačno će se desiti nešto novo i dobro. Sinoć kad sam se vraćao kući na križanju Dalmatinske i Titove sreo dvojicu likova, jedan od njih je spominjao moju kolumnu o taksisti vehabitu koji me po najvećem pljusku izbacio iz auta, jer nije htio voziti do moje ulice, navodno zbog velikog uspona. Dok sam izlazio na milost i nemilost kišnih kapi, dlan taksiste je suvereno počivao na knjizi The Mighty Koran. Moj bog je meni okrenuo leđa, i to se sve desilo u davnoj kolumni na koju me podsjetio mladić na ulici u četiri sata ujutro. Onda će doći san i prebrisati svu gorčinu koje sam se nagutao tokom dana. U snu ću otići u Berlin. To see Roma and die. U stvarnosti se baš tako i desilo. Ali koga briga za stvarnost, ovo je, ipak, literatura. Kažu da smo tu neranjivi poput bogova.

15. 11. 2011.
Državne zastave su pričvršćene o karoserije auta i sarajevskih taksija. Ljudi hodaju ogrnuti barjacima, sve je u bojama naše bespolne, ružne državne zastave. Takva nam je i država, postoji samo na papiru, i u našim kolektivnim iluzijama. Večeras je historijska utakmica za Bosnu i Hercegovinu, slažu se u tome stotine hiljada okorjelih optimista. A iskustvo govori da sve što ima pridjev “historijski” završava u očaju i lošem alkoholu prljave i maglovite sarajevske noći. Završava u stotinama bosankohercegovačkih provincija, u gradovima u kojima ni ulična rasvjeta ne može ništa nadolazećem ledenom mraku. Završava kao na Kosovo Polju. To je onaj osjećaj kao kad Holanđanin Orlando Breinburg nokautira Ziju Polju, a Zijo, sa spuštenim obrvama na pola koplja, ostane na podu cijeli minut, i niko ne vjeruje da je to klasični nokaut iz kojeg se ne možeš više dići. (Zijo je ustao uz pomoć sudije i aparata za oživljavanje, ali to je onda druga priča.) Nadam se da ću promašiti, i da silazak u realnost hladne novembarske večeri neće biti tako odvratan i depresivan. Još samo nedostaju natpisi na kafićima: Proud to be Bosnian. Kao što su slični natpisi krasili zagrebačke birceve: Proud to be Croat. Ima nečeg neprirodnog u ljubavi spram državne zastave. Da se radi o onoj sa ljiljanima vjerovatno bih i ja nešto više osjećao. Ovako ništa, samo gađenje spram državnog nacionalizma, bez obzira koliko je on ovim narodima itekako potreban. Mislim na jezgro zajedništva, taman da se ono i iscrpljuje u takvim banalnostima kao što je: Proud to be Bosnian. Doduše, znam da je to samo prolazna faza u tranzicijskom haosu bildanja nazovi države.

Zmajevi su u Portugalu. Čak se i euforija može lažirati, kao i bilo šta drugo, ljubav naprimjer. Primijetio sam puno ljudi sa ne baš bistrim facama, oko vratova su im šalovi državnih zastava. To su oni što nisu mogli dočekati da izađu na gradske ulice, pokazujući svoj patriotizam napola depresivnim prolaznicima. Jedan fan je imao spletene šalove sa turskim i bosanskim državnim simbolima. Iza zamagljenih debelih stakala naočala krilo se lice casual idiota. Njegova majmunska radost je urastala u nebo. Kako kaže radijska poruka iz doba ratnog Okruga Bihać: “Pozdrav zlatnim ljiljanima ma gdje bili!”

*Tekst preuzet iz magazina BH Dani