Vehabije su naš najbolji problem

Photo: jutarnji.hr

Ako me sjećanje dobro služi, na ovim su prostorima četnici, kojima ne samo da pripada, nego ih i predvodi Andrija Mandić, učinili nekih milijardicu puta više zla nego vehabije, kojima pripada Jašarević, a na koje danas upozorava Mandić

Kada je nesretni Mevlid Jašarević zapucao na američku ambasadu i, još važnije, bližnjeg svog, nije, usudiću se pretpostaviti, ni slutio da će njegova akcija postati Rorschachov test: da će političari širom regiona gledati u lokvu krvi koju je prolio po sarajevskom asfaltu, pa kao retardirana čeljad sricati svoja tumačenja onoga što vide.

Princip po kojem su ovdašnji političari reagovali bio je: pripiši Jašarevićev napad svom političkom protivniku i pokušaj profitirati na bolesti tog mladog čovjeka.

Neki sarajevski mediji istakli su kako je Jašarević državljanin Srbije: ko biva, eto im ga tamo, njihov je, još jedno zlo koje dolazi preko Drine, neka Beograd sad vidi što će sa Amerikancima. Bio je to proziran, neinteligentan i, sve u svemu, jadan pokušaj spin-nadridoktora.

Onda je Dodik za čitavu stvar okrivio Bakira Izetbegovića – nisam najbolje razumio kako je Mile došao do toga, ali poenta je bila jasna: takvi su vam ti muslimani.

Ko je ubio Kenedija: Nebojša Medojević nije

Photo: Stock

Najviše nas, ipak, interesuju reakcije koje su stigle iz Crne Gore. Nebojša Medojević je ustvrdio da je napad na američku ambasadu u Sarajevu finansirala i naručila crnogorska mafija, njen rožajski klan. Što je trebalo da dovede do zaključka da iza svega stoji Milo Đukanović. Tvrdnja da je Milo Đukanović organizovao napad na američku ambasadu u Sarajevu proizilazi iz Medojevićevog viđenja stvarnosti. Njegove teze o Đukanoviću ne traže političku, nego psihoanalizu: za njega i ostatak ekipe koja ustaje i liježe sa Đukanovićem na umu, taj čovjek ionako nije politički nego, jasno, libidalni problem. Do sada je, shodno svojoj libidalnoj ekonomiji, Medojević Đukanovića optužio za manje-više sve, osim da stoji iza ubistva Kenedija – ali nikad ne reci nikad.

Medojevićevu tezu je u više sfere odvratnosti uznio njegov koalicioni partner, Andrija Mandić. Njega ću citirati: „To je prvi put u istoriji terorizma da je na taj način izveden napad na neku ambasadu. Tom prilikom je demonstrirana do sada neviđena hrabrost, drskost i otvorena spremnost na žrtvovanje do ispunjenje radikalnih islamističkih zahtjeva. Cilj je davno definisan – ljudi sa ovog prostora moraju poštovati stroga pravila koja propisuje vjera kojoj pripadaju pripadnici ovog pokreta ili nestati. Takav pokret djeluje i finansira se i u Crnoj Gori. Interesantno je da su u prošlosti svi pripadnici tog pokreta politički podržavali predsjednika DPS-a Mila Đukanovića, što se lako može utvrditi analizom rezultata izjašnjavanja građana u mjestima gdje dominantno žive vehabije“.

Eto nove definicije za vehabije: ljudi koji nose kratke hlače, duge brade i glasaju za Mila Đukanovića. Možda bi te ljude trebalo zvati: Đukabije?

Mandić je izrazio bojazan da bi se „mučne scene koje smo gledali u Sarajevu“ mogle ponoviti „i u Podgorici i drugim crnogorskim gradovima“. Na koncu je poentirao šta je istinski cilj Jašarevićevog napada: da se zaustavi proces evropskih integracija regiona.

Šta Mandićevu izjavu čini besprizornom? To što je čovjek četnički vojvoda. To što je prije nekoliko mjeseci tražio da se u Crnoj Gori podigne spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću. To što je osudio hapšenje i izručenje Hagu Ratka Mladića. To što je odbio da u crnogorskom Parlamentu glasa za rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici.

Ako me sjećanje dobro služi, na ovim su prostorima četnici, kojima ne samo da pripada, nego ih i predvodi Andrija Mandić, učinili nekih milijardicu puta više zla nego vehabije, kojima pripada Jašarević, a na koje danas upozorava Mandić.

Pripadnici su tu da pripadaju: Andrija Mandić, znalac

Photo: smedia.rs

Kada Mandić za vehabije kaže kako „ljudi sa ovog prostora moraju poštovati stroga pravila koja propisuje vjera kojoj pripadaju pripadnici ovog pokreta ili nestati“, čovjek se najprije naježi od bestidnosti izgovorenog, a potom počne pogledom oko sebe tražiti nešto čime bi ga gađao. Jer, ponavljam, ako me sjećanje dobro služi, tim bi se riječima mogli opisati upravo Mandićevi četnici: „ljudi sa ovih prostora moraju pripadati naciji i vjeri kojoj pripadaju pripadnici (ovo Mandićevo „pripadaju pripadnici“ još je jedan dokaz da je politiku ološi, kakva je četnička, uvijek moguće prepoznati po preziru koji gaji prema pismenosti i intelektualnom) ovog pokreta ili nestati“.

Onda kada nam vehabije budu najveći bezbjednosni problem, ovo će biti sretne zemlje. U međuvremenu, još jedan čin komedije: u crnogorskom će se Parlamentu, po principu misli globalno, djeluj lokalno, raspravljati o napadu koji je državljanin Srbije izveo na američku ambasadu u Bosni i Hercegovini.

Mlatiti o vehabijama i islamskom fundamentalizmu u regionu u kojem je netaknut i institucionalizovan nacionalizam, onaj koji je započeo naše ratove devedesetih (ne zaboravimo, i tada su nas, dok su trajala klanja po Bosni, upozoravali na razne Zelene transferzale i islamski fundamentalizam). Pa taj nacionalizam ima svoju crkvu, umjetnike, akademije, republike i države. Raspravljati o skrivenim ciljevima vehabija u regionu u kojem taj nacionalizam ima neskrivene ciljeve uobličene u zvaničnoj Strategiji Vlade. Raspravljati o vehabijama dok vam druga država preko svoje crkve traži pola zemlje, drviti o tome kako su vehabije prepreka evropskim integracijama u trenutku dok nam francuski predsjednik poručuje da nikada nećemo postati istinski član EU, već, tek jednoga dana, zemlja evropske periferije u konfederalnom odnosu sa evropskim centrom, sve je to još jedno, ko zna koje po redu ponavljanje scene iz Tanovićevog Oskarom nagrađenog filma – scene u kojoj čovjek na bosanskom ratištu, u pauzi između dva granatiranja, gleda televiziju i kaže: ja sranja u Ruandi. O tome je riječ, to je naš odgovor na današnje probleme: ja sranja u Plavu.

Srpski predsjednik Boris Tadić dao je, povodom Jašarevićevog mahnitanja u Sarajevu, vrlo korektnu izjavu: svi se muslimani ne smiju sumnjičiti za fundamentalizam i terorizam, rekao je. Tome treba dodati sljedeće: ne smiju se ni sve vehabije sumnjičiti za terorizam. Oni su građani Crne Gore, kao i Medojević ili ja. Imaju porodice, poslove, vjerska i politička uvjerenja, koja su slobodni ispoljavati. Zbirne optužbe, da sve vehabije finansira mafija, ili da sve vehabije rade na tome da spriječe evropske integracije Crne Gore, te ljude markiraju kao zavjereničku, terorističku grupu i prizivaju represivnu akciju prema njima. Biti vehabija ne znači biti van zakona, ne znači biti Homo Sacer. Šta Medojević i Mandić hoće: da te ljude potrpamo u neki naš Gvantanamo?

Kada sam homoseksualce branio od vehabija koje su ih napali u Sarajevu, od ovdašnjih vehabija dobio sam prijeteće pismo. Sada vehabije imaju priliku vidjeti kako izgleda biti stigmatizovan zato što si drugačiji. Ali naša je dužnost da branimo prava vehabija, čak i ako su oni voljni da ukinu naša. Na staro pitanje: ima li slobode za „neprijatelje slobode“ (primijetimo ovdje kako nam neprekidno stižu pozivi da od neprijatelja branimo slobodu i „otvoreno društvo“ – na taj način demokratija postaje vrsta permanentnog vanrednog stanja), postoji samo jedan odgovor: mora biti. U suprotnom će, još jednom, kao prva žrtva borbe za odbranu slobode pasti sama sloboda.