Ko igra za raju i zanemaruje taktiku...

To je hrvatski profesionalni nogomet, jedini valjda na svijetu iz kojega se ide u konobare. Negdje drugdje, u dalekim nekim i neistraženim nogometnim kulturama, najbolji i najhrabriji prelaze u Arsenal, Barcelonu ili Bayern. Ne i u Hrvatskoj: takvi ovdje prelaze u kafić Tonka na Bilicama

Prije nekoliko dana igrana je u Karlovcu utakmica Prve hrvatske nogometne lige između domaćina i momčadi NK Šibenika. Stadion je bio lijepo popunjen, gledatelja po procjeni vašeg reportera oko šest, vrijeme neubičajeno ugodno za ovo doba godine, teren travnat i srazmjerno ravan, sve u svemu, što bi se reklo, uvjeti idealni za igru. A utakmica prava prvenstvena, tvrda i borbena.

Početak je, kako je to već uobičajeno u utakmicama pravim prvenstvenim, tvrdim i borbenim, protekao u ispitivanju snaga. Igrači su zauzeli svoje čuke u formaciji i disciplinirano ispunjavali taktičke zadatke svojih trenera. Neupućenom nekom moglo je to izgledati dosadnije od književne promocije, ali ignoranti ionako nikad nisu znali prepoznati čarobnu ljepotu nogometne šahovske partije. Njima je nogomet samo onaj nedisciplinirani cirkus Messija i Ronalda, pred kojim se svakome istinskom ljubitelju nogometa diže kosa na glavi. Sve osim španjolskih žonglera ili engleskih sprintera ignorantima izgleda kao da igrači više sjede na travi, nego što igraju.

- Meni izgleda kao da više sjede na travi, nego što igraju – nakon manje od pola minute utakmice primijetio je tako neupućeni neki ignorant pred televizorom, recimo Ante Tomić.

- To je zato što ne razumiješ nogomet, oni samo poslušno ispunjavaju trenerove taktičke zamisli – objasnio sam mu. - Vidiš onu sedmoricu desno? To je stoperski zid ispred Šibenikovog šesnaesterca. Trener je žrtvovao vezni red, ali to s druge strane omogućava brži protok lopte prema špici.

- Brži protok lopte?

- Aha.

- Zašto onda lopta već pola minute stoji na centru? - mliječnobijelo me pogledao Ante.

- Zato što... – već sam pomalo gubio strpljenje – zato što igrači Karlovca navlače stopere Šibenika da izađu naprijed i otvore prostor.

- Ne znam, možda ja to ne razumijem, ali meni i dalje izgleda kao da sjede – nije se dao on.

- Jebiga, Ante – odbrusio sam iznerviran. - Ajde onda u multipleks kino, zavali se u fotelju i gledaj neki 3D crtić.

Sutradan, na kavi, nehajno mi je bacio novine rastvorene na sportskim stranicama, gdje je izvjestitelj s utakmice Karlovac-Šibenik javio kako su "nakon sučeva znaka za početak utakmice igrači obaju klubova na jednu minutu sjeli na travu, u znak mirnog prosvjeda protiv odnosa klubova prema svojim igračima, koji već više od šest mjeseci ne primaju plaću".

- Bio sam sinoć u kinu. Crtić je bezveze, ali što je bila utakmica u gledalištu! – zajebavao me, dok sam čitao novine, u kojima je pisalo kako igrači Šibenika od Nove godine nisu primili ni kune.

- Ja i kćer smo bili bekovski par – nije se gasio Ante. - Kasno sam kupio karte.

Da nisu, eto, novine javile kako su igrači Karlovca i Šibenika zaista demonstrativno sjedili na travi, nitko živ ne bi ni primijetio da oni zapravo ne ispunjavaju taktičke zamisli svojih trenera, već demonstriraju protiv robovlasničkog odnosa seoskih klupskih gazda i nogometnog saveza. Takav je hrvatski nogomet: upućeni sladokusci punih dvadeset godina uživaju u istinskim svečanostima nogometne taktike, da bi tek nekidan iz jednog novinskog izvještaja saznali da to igrači zapravo mirno prosvjeduju.

Više bi stoga efekta, a manje zabune bilo kad njihov prosvjed ne bi bio tako miran, već čak – zašto ne? - i nasilan. Pa da u znak prosvjeda iznenada, recimo, počnu bjesomučno trčati po terenu i dodavati se loptom. Ako ništa drugo, navijači – ali i seoski gazde – primijetili bi da igrači demonstriraju, i ne bi to saznavali iz novina.

Nisu, međutim, krivi igrači. Hrvatskom nogometu odavno je amputiran svaki talent, da se sutra na Meterizama rodi neki mali Leo Messi, ni do Šubićevca ne bi stigao ukoliko otac Jorge ne bi potpisao ugovor s vlasnikom lokalne kladionice, nakon čega bi najkasnije do svoje petnaeste završio u Dinamu, do dvadesete u Kataru ili na klupi u Belgiji, da se u dvadeset sedmoj vrati u domovinu, na posudbu u Lučko, kao nekad neviđeni talent čija je karijera iz nekog nejasnog razloga otišla nizbrdo. Oni pak koji ni to ne uspiju, igraju u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji: nacionalna vrsta je nešto poput totalne sezonske rasprodaje, sve u pola cijene, "specijalna ponuda - kupiš Kelavu, Vidu i Badelja, dobiješ Vrsaljka gratis!". Ono što Anti Tomiću izgleda kao broj na dresu, zapravo je cijena u hiljadama eura.

Nesretnici koji ne dođu niti do hrvatske reprezentacije - jer klupski poslovođa nema selektorov broj u mobitelu, ili mu je mobitel isključen zbog neplaćenih računa, svejedno – prepušteni su pak na milost i nemilost okrutnim izrabljivačima dječje snage, siročadi o kojoj nikad ne govore svjetske humanitarne organizacije, tako snažno zainteresirane za mališane što u Vijetnamu i Laosu za dva dolara mjesečno sastavljaju Adidasove lopte. A za svoje rmbačenje po tundrama hrvatskih stadiona i bespogovorno ispunjavanje taktičkih zamisli svojih trenera oni – za razliku od klinaca u Vijetnamu ili Laosu – ne dobiju niti ta dva jebena dolara.

Nekoliko dana nakon mirnog prosvjeda novine su objavile kako je vratar Šibenika Marko Mihaljević konačno digao ruke od svega, pa jednog dana – nakon višemjesečnog planiranja - uspješno pobjegao iz logora na Šubićevcu na slobodu, i zaposlio se kao konobar u kafiću Tonka na Bilicama. Plaća četiri hiljade kuna, točno dakle četiri hiljade kuna više nego u hrvatskom profesionalnom nogometu – i Marko se ponovo rodio.

Vratio je hrabri mladić svoje ljudsko dostojanstvo i postao novi heroj šibenske mladosti. Profesionalci NK Šibenika, što su još jučer igrali finale hrvatskog Kupa i drugo kolo kvalifikacija Lige UEFA, nose majkama kese s blitvom i sa zavišću gledaju dojučerašnjeg supatnika kako suvereno šeta po Poljani i nekim curama plaća piće.

- Vidi Marka, svoj čovik – prijekorno mladom braniču NK Šibenika govori mama. - A ne ti. Neće ti profesionalni nogomet kruva dat!

- Lako je njemu kad mu menadžer ima veze – brani se zlato mamino.

To je hrvatski profesionalni nogomet, jedini valjda na svijetu iz kojega se ide u konobare. Negdje drugdje, u dalekim nekim i neistraženim nogometnim kulturama, najbolji i najhrabriji prelaze u Arsenal, Barcelonu ili Bayern. Ne i u Hrvatskoj: takvi ovdje prelaze u kafić Tonka na Bilicama.

Jasno, ukoliko prođu stroge kineziološke testove. Jer u hrvatskom profesionalnom ugostiteljstvu – za razliku od nogometne lige – publika sjedi, a zaposleni su na nogama.

Kako kaže ona popularna pjesma Zabranjenog pušenja, potresni blues svih balkanskih konobara: "Ko časti raju i zanemaruje ugostiteljsku etiku, završiće karijeru u HNK Šibeniku."

*Tekst preuzet iz Šibenskog tjednika uz dozvolu autora