Niko kao Bleki

Kapiten Vladislav Bogićević (stoji, prvi s leva) i prvaci sezone 1976/77

Photo: Stock

Svjetsko prvenstvo u nogometu, Njemačka 1974. Reprezentacija Jugoslavije igra, po tko zna koji put, odlučujuću utakmicu, ovaj put za prolazak u drugi krug natjecanja. Protivnik je Škotska. Da bi nastavili natjecanje Škoti moraju pobijediti, “plavima” je dovoljno i neriješeno...

Photo: Stock

Desetak minuta do kraje utakmice, rezultat – 1:1. “Plavi” razvlače igru, živciraju Škote, muče cijeli stadion i mrcvare reportera Mladena Delića. Škoti su već vidno nervozni, vrijeme ističe, vuku za dresove, uklizavaju, udaraju, kidišu na gol Envera Marića.

Šesti uzastopni korner za Škote u zadnjih pet minuta. Šesnaesterac pun kao popodnevni autobus, svi su na vrhovima kopački i na kraju živaca. Škotsko krilo nabacuje brzu, rezantnu loptu u visini glava načičkanih pred golom. Nakon fijuka lopte nastaje potpuni karambol u golmanskom prostoru i oko njega. Lopta se neprestano i nepredvidivo šeće na par metara od gol linije, odbijajući se od nogu, bedara, koljena i glava škotskih i jugoslavenskih igrača. Enver Marić, povijen kao mačka pred skok, raširenih ruku i usredsređenog pogleda očekuje odlučujući udarac. Miriše na gol…

Konačno, lopta se odbija od nečije noge i kreće od Marićevog gola ka ivici šesnaesterca gdje je, malo iskosa, na putu između jedanaesterca i linije kaznenog prostora, dočekuje lijevi half jugoslavenske reprezentacije, Vladislav Bogićević - Bleki. Već dobrano iznerviranu loptu koja nemirno poskakuje, jos pamteći divlje udarce škotskih napadača i ritanja jugo-obrane, Bogićević dočekuje laganim polučučnjem i potpuno je umiruje, štopajući je – koljenima! Ne spuštajuci pogled ni za tren i smireno sagledavajući haotičnu situaciju na terenu, zaprepašćenje na tribinama i paniku pred tv-ekranima, Bogićević jos nonšalantnije vraća loptu Enveru Mariću, između dvojice zabezeknutih i okamenjenih škotskih napadača čije kopačke lopta skoro da nježno očešava na putu do sigurnog golmanovog naručja.

Flegman na terenu: Bogićević u akciji

Photo: Stock

U tom trenutku Mladen Delić nepovratno gubi četiri najljepše godine života, golman Enver Marić dobija trajne sijede vlasi i neku neobjašnjivu sjetu u pogledu, selektor Miljan Miljanić se hladnokrvno okreće suradnicima i suzdržanim glasom ih moli da odmah nakon utakmice provjere ima li po Njemačkoj i okolnim zemljama jos koncentracionih logora i kojim danima eventualno primaju nove štićenike. U tom trenutku čuveni komentator BBC-a, na svim vatrama pečeni Timothy McFarlan (1913-1974), Old Tim, šuti punih dvadeset i šest sekundi, onda uspijeva izgovoriti: ‘Oh my, oh my…’ i na najljepši mogući način završava jednu doista blistavu karijeru. U tom trenutku Vladislav Bogićević, lijevi half, popravlja učkur na gaćama, rukom požuruje Marića da ispuca loptu i nepovratno ulazi u legendu, kako škotskih visinskih klanova, tako i južnoslavenskih, uglavnom nizinskih plemena.

Ovaj kroki jednog poteza Vladislava Bogićevića, koji nije trajao više od par sekundi, a pamti se, evo, skoro pa četrdeset godina, prizivao sam u sjećanje i o njemu govorio i pisao više puta. Uz rizik da me se optuži za auto-plagijat, prizivam ga ponovo, u čast jednom od najorginalnijih igrača bivše zajedničke nogometne domovine.

I doista, kad se bolje razmisli, tko se ne bi isprepadao od četvorice snažnih i dobro utreniranih Nijemaca koji kidišu na tebe u tvom rođenom petercu i tko, iz inata, ne bi poželio da ih sve izdribla i napravi magarcima; tko ne bi prezreo svog beka koji se kurvanjski izvukao na čistinu i preklinje da mu se lopta doda kako bi je šutnuo u – aut. I tko, u datim okolnostima, ne bi izgubio loptu i skrivio odlučujući gol protiv svog tima izbezumljujući publiku, suigrače i stručni štab. I, ruku na srce, tko ne bi poželio da sve to ponovi na slijedećoj utakmici i uspije u tome?

Album SP 1974: Bogićević No.6

Photo: Stock

Teško je, zapravo, definirati poziciju ili ulogu koju je Bogićević imao i mislim da će se s time složiti svi koji su ga gledali. Formacijski, trebao je biti neki zadnji vezni, korektor, spona između obrane i napada, neuralgična točka tima preko koje ide komunikacija između igrača. Često nije bio ništa od toga ili, jos češće, mnogo više od toga. O svojoj ulozi odlučivao je obično u onoj sekundi kada bi dotakao loptu i šutnuo je onako kako je on mislio da treba i kome je on mislio da treba. Zapravo, čini mi se da je Bogićević bio jedan od onih rijetkih sretnih igrača koji je predstavljao vezu između igre i publike, a tu ulogu rijetko tko može imati, bez obrira na tehniku, brzinu ili preciznost udarca. Vladislav Bogićević je često igrao upravo onako kako bi svatko od nas s tribina igrao u datom momentu: duhovito, razigrano, za dušu, za nas same. Bogićević je i griješio upravo onako kako bismo i svi mi u datom momentu griješili – katastrofalno.

Zapamtio sam čudan fenomen iz tog vremena. Tih su godina lokalni navijači prilikom gostovanja Crvene Zvezde zdušno navijali protiv beogradskog tima, a aplauzima, često i ovacijama, nagrađivali svaki potez Bogićevića, najomiljenijeg protivničkog igrača, koji, činilo se, na to nije davao ni pet para.

Ovo je epitaf nama koji smo uživali u Igri i Igri koja se izgubila pod kopitama jednosmjernih bekova, krila koja obaraju svjetske rekorde na sto metara, sprintajući bez lopte, ali zato “oslobađaju pritisak u desnom manevarskom prostoru” i centarfora-multimilijunaša koji “vrše opstrukciju protivničke igre u ranoj fazi”. Ovo je epitaf svim obožavaocima onog čuvenog “poteza vise” koji je, po mom nestručnom sudu, učinio da nogomet bude “više od igre”, sve dok nije postao jos jedna od atletskih disciplina.