Kapa dole za Zvjezdana Misimovića

Photo: www.jutarnji.hr

U uvertiri ovog najnovijeg “sukoba” sa Sušićem, veli Pape Misketu na zajedničkom sastanku igrača i stručnog štaba uoči utakmice sa Bjelorusijom kako bi ga bila sramota doći na okupljanje da igra tako malo u svom klubu. Kaže to igraču, bivšem kapitenu, koji u tom trenutku ima najviše nastupa za reprezentaciju, a ne bi tako nešto trebao reći ni najmlađem reprezentativcu Muhamedu Bešiću. Kaže to igraču koji se protekle dvije sezone potuca od Galate do Dinama Moskve gdje igra na kašičicu, koji nije šuti i trpi tip jer očigledno nikad i nikome u svojoj karijeri nije šutio, a još manje je trpio. A zadužio nas je svojim igrama kao još samo jedan igrač u istoriji bh. fudbalske reprezentacije. Sergej Barbarez zvani Barba. Zasluižio je da ga se barem poštedi uvreda u stilu danas vel’ka faca, sutra opet kita na pragu tridesete kada je igračima u nogama ostalo još par sezona da odigraju i u idealnim okolnostima da se od reprezentacije oproste na nekom velikom takmičenju (u Misketovom slučaju, u Brazilu 2014)

“Ne znamo se ni radovati”... “Kome je Miske rekao: Fuck you!?”... “Miske ljut kao ris, sam napustio Bilino Polje”... “Koji je pravi: Miske strijelac ili Miske mitraljezac?”... samo su neki od naslova koji su se mogli naći u bh. medijima nakon utakmice sa Bjelorusijom u kojoj je Zvjezdan Misimović odlučio pobjednika svojim golom u 87. minuti. Čekao sam da vidim hoće li se neko sjetiti da napiše nešto više od pukog ponavljanja sukoba sa Ćirom Blaževićem nakon prve utakmice u baražu protiv Portugala ili „čestih“ sukoba sa drugim trenerima poput Veha, Hagija ili ovog najskorijeg sa Sušićem... Ne, nije se sjetio.

Niko ne spomenu sukob sa Vladimirom Petrovićem Pižonom koji mu je u U-21 reprezentaciji tadašnje Savezne Republike Jugoslavije dao pet minuta za dokazivanje u utakmici koju su Pižonovi puleni već gubili sa 3:0 da bi mu poslije rekao da je spor, debeo i arogantan, nakon čega je po oprobanom balkanskom receptu zapelo sa pasošem. Da ne bi tog sukoba, Zvjezdan Misimović ne bi ni zaigrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Ne piše se ni o tome kako je kao dijete Bajerna, Zwetschge imao mnogo teži put od recimo Schweinia. Morao se dokazivati u Bohumu, Nirnbergu i konačno Wolfsburgu, da bi sa nepunih 27 godina postao Deutscher Meister i da bi mu kao najboljem dodavaču lige najveći njemački književni genije među fudbalerima (poslije Olivera Khana, naravno) Mario Basler u novinskoj kolumni priznao da je sposoban za veće domete od “nošenja torbi saigračima”. Ne bi vjerovatno Zvjezdan ništa mijenjao na tom putu, tek usput u jednom od intervjua spomene kako je Magath došao za trenera Bajerna nekoliko mjeseci nakon njegovog odlaska i kako mu je mnogo godina kasnije u jednom razgovoru rekao kako bi kod njega dobio šansu.

Safet Sušić

Photo: novitalas.com

Nakon osvojene titule, u Wolfsburgu su mu zahvalili tako što su ga nakon još jedne odigrane sezone, čekajući izvjesnog brazilskog plejmejkera (koji ih je prvo doveo do borbe za opstanak da bi onda u odlučujućoj utakmici odbio da sjedne na klupu za rezervne igrače nakon čega mu je izrečena nezapamćena kazna u iznosu od pola miliona eura!) i izvjesivši astronomsku cifru za njegovo obeštećenje, prodali na kraju prelaznog roka kad više nije bilo ozbiljnih kupaca, i to u turski Galatasaray pod Hagijevim vodstvom. Dakle, nakon što je Volfsburg postavio na fudbalsku mapu Evrope, nakon što je dvije sezone zaredom bio najbolji dodavač lige i nakon što je uz malu pomoć prijatelja, ponajviše Gentnera i Schefera pomogao tandemu Grafite-Džeko da postignu rekord Bundeslige u datim golovima u jednoj sezoni, sa već stečenim rejtingom u reprezentativnom fudbalu i kao neprikosnoveni vođa, sa trakom ili bez nje, jedne nove generacije bh. fudbalera, Miske odlazi u slabiju ligu u klub koji već godinama nema uspjeha na evropskoj sceni. Gdje ga dočekuje Hagi i stavlja na poziciju lijevog veznog da igra po boku, u suštini da igra nešto što nikad u životu nije igrao. Nakon 9 odigranih utakmica, “Maradona sa Karpata”, ništa manja neznalica u trenerskoj ulozi od argentinskog originala, proglašava ga prekobrojnim. Veli ne treba mu u timu, a naša reprezentacija u grupi za Euro 2012 zajedno sa Rumunima. Epilog: Hagi ubrzo dobio otkaz u Galati, Misimović postigao vjerovatno odlučujući gol za plasman u baraž u pobjedi protiv Bjelorusije, Rumuni ispali.    

Sukob sa Blaževićem. Šta reći o tome, a da nije već rečeno. Mogu samo ponoviti ono što sam napisao prije godinu i po, tačnije 20.4.2010: “... Miske is innocent! Povlačenje zelenim tepihom portugalskog stadiona kao da se radi o bezvrijednom otiraču i ne zaslužuje ništa drugo nego puni i bezrezervni neposluh selektoru koji se svom silinom svojih dokazanih moralnih nekvaliteta obruši na jednog člana jedanaestočlanog tima i okrivi ga za nešto što se i ne može okvalificirati kao neuspjeh. Jer da je ušla ona dupla stativa-prečka, Ćiro bi sam sebe slavio kao nacionalnog heroja. I ne bi onda imao vremena da drekne da je Miske kriv što smo poraženi od Portugala u prvoj utakmici, da nepromišljeno izvali da je on dobro odigrao da pobjeda sigurno ne bi izostala, da lupi da je kriv zbog žutih kartona ključnih igrača koji zbog toga neće nastupiti u uzvratnoj utakmici...” Šta je onda Sušić trebao reći nakon utakmice sa Francuzima koja je odlučivala o direktnom plasmanu na Euro 2012?! “Spahić je kriv što smo odigrali neriješeno s Francuzima... da on nije otvorio Nasriju stranu prema golu ne bi ni došlo do duela (i bespotrebnog saplitanja) koji je sudija uvukao u šesnaaesterac i onda procijenio da se radi o penalu... da je samo markirao igrača u situaciji bezopasnoj po naš gol na 12 minuta do kraja utakmice, ne bismo sada pričali ni o žutim kartonima Papca, ni o povredi Mujdže ni o neophodnosti igranja Cristiana Ronalda na evropskom prvenstvu, već bi pijani od sreće već treći dan slavili plasman Bosne i Hercegovine, po prvi put u istoriji, na evropsko prvenstvo u fudbalu...” Ispade Miske saboter, a Ćiro i dalje trener svih trenera. Miske kriv što Ćiro i jedno par stotina hiljada Bosanaca i Hercegovaca ne odoše u Južnu Afriku?? Po meni bi luđe od ove izjave bilo još samo da se Ćiro obratio naciji kao predsjednik Republike Hrvatske kad se onomad kandidovao.

PHOTO/EPA:FEHIM DEMIR

U uvertiri ovog najnovijeg “sukoba” sa Sušićem, veli Pape Misketu na zajedničkom sastanku igrača i stručnog štaba uoči utakmice sa Bjelorusijom kako bi ga bila sramota doći na okupljanje da igra tako malo u svom klubu. Kaže to igraču, bivšem kapitenu, koji u tom trenutku ima najviše nastupa za reprezentaciju, a ne bi tako nešto trebao reći ni najmlađem reprezentativcu Muhamedu Bešiću. Kaže to igraču koji se protekle dvije sezone potuca od Galate do Dinama Moskve gdje igra na kašičicu, koji nije šuti i trpi tip jer očigledno nikad i nikome u svojoj karijeri nije šutio, a još manje je trpio. A zadužio nas je svojim igrama kao još samo jedan igrač u istoriji bh. fudbalske reprezentacije. Sergej Barbarez zvani Barba. Zasluižio je da ga se barem poštedi uvreda u stilu danas vel’ka faca, sutra opet kita na pragu tridesete kada je igračima u nogama ostalo još par sezona da odigraju i u idealnim okolnostima da se od reprezentacije oproste na nekom velikom takmičenju (u Misketovom slučaju, u Brazilu 2014). Što se tiče impulsivne reakcije nakon postignutog gola (rafalanja i psovke) i kome je to bilo upućeno, po meni Pižonu, trenerima u Bajernu, Hoenessu, Hagiju, Silkinu i svim onima koji su ga osporavali kroz karijeru, kao i onim domaćim izdajnicima koji bi prerano da ga penzionišu. Da se umjesto što je sam napustio Bilino Polje kojim slučajem pojavio na konferenciji za štampu poslije utakmice, Miske bi okupljenim novinarima rekao na našem sa blagim njemačkim akcentom: “When the seagulls follow the trawler, it is because they think sardines will be thrown into the sea.”

Fudbal je kao i život. Zvjezdan Misimović Miske, ili kako ga njegovi saigrači iz Bajerna nazvaše Zwetschge, samo ne da na sê. Kao što nisu dali na sê ni King Eric ni Zinedine Zidane.