Raslo mi je Zakum drvo

Svrha umjetnosti jeste, kako piše Krleža, odgovoriti na izazov koji stoji pred svakim čovjekom od početka: zašto živimo, zašto hoćemo da živimo, gdje smo i kamo to nestajemo, s našim brigama i žalostima, s našim tužnim i veselim ljepotama, i s našim strahom pred smrti. Ta golema predstava o ljudskom životu mijenja se kroz vrijeme: i kakav je to sud o toj vjekovnoj slici svijeta koju varira umjetnost donijela književnost našeg doba? Bude li, dakle, to dopušteno, krenuli bismo u – kako bi se to starinski reklo – ispitivanje duha jedne epohe, počivšeg u literaturi – uzimajući jedno djelo od njih hiljade; to je jedan nezahvalan i netačan metod – slučajno izabrati jedno djelo jednog autora da bi nam se otvorili, krajičkom, nepregledni obzori u umjetnosti čitavog jednog perioda. Da bi nam se ocrtala jedna tačka (dominantne) tendencije

Izvan umjetnosti ne postoje velike slike svijeta. Mirijade i mirijade konkretnih egzistencija tek tu, na polju literarnom, združuju se u jednu dovršenu predstavu o datoj epohi, o položaju čovjeka, zaokružujući jednu sliku svijeta, koja se u ritmu forme i punini značenja uzdiže do simbola čitavog jednog vremena. Suditi o položaju čovjeka u koordinatama jednog vremena i prostora – valja, dakle, prije svega na polju literarnom; traganje za dominantom jedne epohe, ispitivanje njene ćudi i preokupacija, njene tragike i izazova – odvodi nas ka književnosti propitivane epohe. Blagodareći mnoštvu jezika u literaturi – mi ćemo pročitati tu realnost koja je uobličena; u prenaglašavanjima i dovršenju nezavršene stvarnosti – u prirodi registara koje je izabrao autor – u otisku epohe u formi – mi ćemo valjda naslutiti i duh jednog vremena.[1]

Gdje smo to živjeli decenijama i kako smo to obitavali – kako je to čovjek pretrajavao u okvirima jednog konkretnog vremena i prostora – šta su bile njegove muke i strahovi; šta ga je to radovalo i ohrabrivalo; gdje to on danas putuje s gomilom svojih nadanja i izgubljenih iluzija; kakvi se to sve prostori otvaraju pred njim, šta ga to očekuje i hoće li biti nešto na što bi se mogao osloniti – pitanja su to nesumnjivo dostojna literature, pitanja koja i jesu postavljena tek na polju literarnom, pitanja čije bismo izazove jedino i trebali sagledati u prostorima književnosti. O razjašnjenju čovjekovog položaja na koncu jedne ratne epohe, kada se krvav i obezglavljen treba uputiti dalje, dok se nova mašinerija koncepata koji će ga polomiti proteže nepregledno, svuda uokolo, kamerno kao da su u pitanju tek bezazlene kulise – a on se pita u tom istorijskom haosu o vjekovnim nedoumicama o životu i smrti, koje nikako ne zastarijevaju i na koje odgovora svejednako nema – o tim i takvim mukama i neizvjesnostima govori nam upravo literatura ne samo izravno, konkretno, pokazujući bijede i povijesni bijes koji su čovjeka na tu granicu dovele, nego i zauzimanjem stanovitog ugla u pogledu na svijet, soanjiranim podešavanjem stila koji tek u svome jedinstvu i povezanosti odaje ćud jednog vremena, razumijevanje njegovo; razvijanjem stila koji jedini u svome ritmu navješćuje i anticipira budućnosna gibanja. Želimo li, dakle, govoriti o posljednje dvije decenije, od raspada Jugoslavije naovamo, o našim bijedama i propadanjima; želimo li sagledati šta se to sve dogodilo, ne samo čisto istorijski, nego želimo li spoznati s čime to moramo računati kad se danas i ovdje pitamo o stoljetnim nedoumicama koje more čovjeka – onda se prije svega trebamo osvrnuti na polje književnosti koja je nastajala u tom periodu na postjugoslovenskom prostoru; a čak i njena oslabljenost, njen izostanak, njena šutnja i njena odsutnost – mogu biti dovoljan znak u osjećanju i spoznavanju toga svijeta.

Svrha umjetnosti jeste, kako piše Krleža, odgovoriti na izazov koji stoji pred svakim čovjekom od početka: zašto živimo, zašto hoćemo da živimo, gdje smo i kamo to nestajemo, s našim brigama i žalostima, s našim tužnim i veselim ljepotama, i s našim strahom pred smrti. Ta golema predstava o ljudskom životu mijenja se kroz vrijeme: i kakav je to sud o toj vjekovnoj slici svijeta koju varira umjetnost donijela književnost našeg doba?

Novi bosanski Andrić

Bude li, dakle, to dopušteno, krenuli bismo u – kako bi se to starinski reklo – ispitivanje duha jedne epohe, počivšeg u literaturi – uzimajući jedno djelo od njih hiljade; to je jedan nezahvalan i netačan metod – slučajno izabrati jedno djelo jednog autora da bi nam se otvorili, krajičkom, nepregledni obzori u umjetnosti čitavog jednog perioda. Da bi nam se ocrtala jedna tačka (dominantne) tendencije.

Kritika i štampa otklanjaju tu muku bez ikakvog zazora: one imaju svog favorita, ističu ga nedvojbeno, čine našu odluku lakom: valja samo izabrati amblematsko djelo epohe – djelo hvaljeno, djelo nagrađeno,[2] djelo najprestižnijeg autora trenutno na našem jeziku, najnagrađivanijeg među živućim bh. i hrvatskim piscima, djelo autora prevedenog na dvadesetak jezika – djelo koje zaklapa čitav istorijski period prikupljajući podatke za jedan fikcionalni uvod u istorijsku kalvariju koja će uslijediti; djelo, dakle, koje skicira istorijsko stanje pred rat devedesetih, bezazleno, na osnovu jednog slučaja, koji nije ni provjeren, ni tipičan, ali svejedno djelo respektabilnog pothvata, u rekonstrukciji stanja duhova u jednom vremenu; djelo prije svega čudno po autorovom insistiranju – neuobičajenom toliko u odnosu na njegove prethodne knjige – na metafizičkoj težini koji svaki izbor koji nose likovi sobom nosi.[3] Što je sve presudno značajno za odmjeravanje i propitivanje literature za kakvo smo mi zainteresovani; što nam može pomoći u iznalaženju sudova koje je donijela literatura o čovjekovom položaju u obzorima jedne epohe.

O Jergoviću se pisalo raznoliko i mnogo; pisalo se s pijetetom, s uvažavanjem: s udivljenjem pred njegovim grandioznim opusom.[4] Dogodiće mu se da istovremeno bude poiman kao pisac svjetske klase, i pisac što je sav bosanski, sav sarajevski; on će zato biti pomenut kao jedan od boljih pisaca uopće.[5]

Vodeći pisac srednje generacije,[6] Miljenko Jergović će se nametnuti kao literarni faktum čije je pisanje moguće ne voljeti, ali se mora uvažavati; on će otkrivati jednu presudnu kvalitetu koja se nameće kao preimućstvo: jer je u pitanju pisac koji zna raditi svoj posao pričanja priča – iz njega govore likovi za koje ste apsolutno zainteresirani.[7] Polemičar bez dlake na jeziku, gigant od dvadeset i osam knjiga u četrdeset i petoj godini, on će prema našoj štampi prerasti u zvijezdu evropske literature.[8]

Jergović je i pisac progonjen – pisac na kojeg se organizuje hajke, kojeg se želi protjerati iz zemlje u kojoj živi, ili ga natjerati da se sam odseli[9]; on je pisac za kojim pojedine novine raspisuju potjernice, povodom jedne lične i intimne knjige, koja se ne bi trebala ticati tuđih nacionalnih sentimenata.[10] Jergović je nadasve pisac-manjinac,[11] kao uostalom i svaki pravi pisac već po definiciji svoga posla, pisac za čitaoca-manjinca koji čita njegove knjige, ali i pisac omiljen i razumljiv, pisac dostojan svakog divljenja i najodanijeg poštovanja, pisac blizak široj publici, Carver s mirisom sevdaha,[12] pisac koji pripovijeda ovdje o ovom našem čovjeku, o ovim našim usudima, o našoj mržnji i suživotu, o našim obitavanjima i uzajamnim obogaćenjima – riječju, pisac koji će se u jednom trenutku obznaniti kao novi bosanski Andrić.[13] Pisac-angažovanik koji uporno uzburkava našu (nacionalističku) mizeriju raznih postjugoslovenskih sredina: pisac kome u književnom smislu nisu strani Pekić i Kiš, što mu je drago, ali i pisac kojem nisu strani ni loši srpski pisci, pa ni hulje među njima, što mu nije drago; pisac-stranac u Srbiji spram carine i policije, kao i recepcionera u beogradskim hotelima, pisac-stranac koji istina perfektno poznaje njihov jezik, ali zato pisac-sunarodnik u Srbiji kad su u pitanju prodavačice u samoposluzi, knjižari, taksisti – dakle, pisac-domaći među tim običnim svijetom kao i među drugovima piscima;[14] pisac-progonjenik kojeg su u Zagrebu od prvoga dana gledali mrgodno i uz škrgut zuba, bez obzira na to jesu li lijevi ili desni, liberali ili fašisti, ili su naprosto ništa, ali ne vole došljake; ali istovremeno, i pisac-gost u istom gradu kakvim ga mogu smatrati oni koji ga vole i koji ga pozivaju na nedjeljne ručkove, a takvih je u Zagrebu više nego i u jednom drugom gradu.[15] Pisac koji se uživo, pred kamerama, usred Beograda, oštro suprotstavio Vuku Draškoviću, glavnom političkom pokrovitelju priče o rehabilitaciji Draže Mihailovića, navodeći činjenice o ratnim zločinima Draže Mihailovića i njegovih četnika; ali ujedno i pisac koji tom slučaju Draže Mihailovića prilazi romansijerski ukazujući na principe modeliranja junaka za što je potrebna trodimenzionalnost povijesne ličnosti i razumijevanje njenih motiva, u ime uvjerljivosti cijele priče[16]; prema tome, pisac odgovoran i odmjeren, koji ne dozvoljava istorijske relativizacije, ali ne stvara ni šablonske crno-bijele romane. Pisac podvrgnut učestalim pohodima nacionalističkih i građanskih piskarala koji svako malo pljunu u plajvaz da bi ga raskrinkali: i prema tome: pisac-nacionalni izdajnik, pisac-hulja, pisac-amoralan tip, i tko zna šta sve još, što sve nema veze ni s književnošću, ni sa datom knjigom, niti s piscem samim.[17] Pisac kojem je tuđmanovski bard Ivan Aralica posvetio roman Fukara u kojem vrijeđa ne samo njega i članove njegove porodice, nego i članove porodica njegovih prijatelja.[18] Pisac kome i antinacionalistički kritičari žele skinuti skalp iskazujući zlobnu znatiželju u nesmirenom pogledavanju: hoće li se bosansko-hrvatski bard najzad okliznuti i tresnuti ploštimice ispod visokih standarda koje je sam sebi postavio?; istovremeno, i pisac o koga i tako nenaklonjeni kritičari koji žele prekinuti šegrtovanje obezglavljenjem majstora – na kraju odbijaju ogriješiti svoju infernalno hladnu kritičarsku dušu priznajući da je Jergović neznano kako pisao mnogo i dobro.[19]

Pisac prevođen i čitan u Torinu, Milanu, Parizu, Istanbulu, Beču, Londonu, Velikoj Trnovi, Pečuhu, Barseloni, Štokholmu, New Yorku, Arlu, Klagenfurtu, Minhenu, Frankfurtu, Čikagu, Madridu, Lisabonu, Helsinkiju, Amsterdamu, Sofiji, Budimpešti, Skoplju, Bratislavi, Viljnusu, Minsku, Olomoucu, Ljubljani; pisac nagrađen u Italiji (Grinzano-Cavour), Njemačkoj (Erich Maria Remarque), i pročaja; pisac višestruko nagrađivan i na našim prostorima (nagrade: Meša Selimović, Jutarnji list, Veselko Tenžera, Goranova nagrada, Gjalski, Mak Dizdar). Pisac kojeg su njemački i italijanski čitatelji i kritičari dočekali široko i naklono iako iza njega ne stoji nikakva reklamna logistika.[20] Pisac koji je izričito odbijao jedno vrijeme kandidaturu svojih djela za Nagradu Jutarnjeg lista, naglašavajući kako ga se ta nagrada uopšte ne tiče, jer u tom žiriju sjede ljudi koji su prevashodnije odmjeravaju socijalni kontekst djela, u odnosu na djelo samo; ali i pisac koji kasnije primio tu nagradu sam ističući svoju neprincipijelnost, svoje pravo da se bude ovdje i ondje, što je preporučio svima.[21]

Angažovanik i progonjenik, panker, sablažnjavajući manjinac, mnogohvaljeni pjesnik, pripovjedač, novelist, romansijer, esejist – balkanski Remarque, novi bosanski Andrić, Carver s mirisom sevdaha – pisac poznat širom svijeta, Miljenko Jergović predstavlja najveću uzdanicu našeg doba, u iščekivanju našem da se Švedski komitet ponovo sjeti brdovitog Balkana; jedan sarajevski urednik s izričitim zahtjevom odavno je patentirao predviđanje da je on vrlo ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu.[22] Veliki opus i politički angažman, navodi se, dva su najvažnija uvjeta za dobijanje Nobela: i mi se – poručuje štampa – evo otvoreno nudimo tome čudnom komitetu javno ističući kandidaturu, imajući pouzdanja u vehemenciju angažmana i širinu opusa Miljenka Jergovića. Voluminoznost opusa – stvar je provjerljiva egzaktno; a glede angažmana – budući upućena u sve naše nacionalističke bijede i ratne boli – o tome bar može svjedočiti štampa: ona konstatuje da, ruku na srce, angažmana tome kandidatu nije nikada nedostajalo, jer „u ratno predvečerje nakon beskrajnih razgovora u sarajevskim kafanama o svemu i svačemu, on nije odlazio na spavanje, na fudbal ili neki drugi vid onoga što je smatrao gubljenjem vremena, već bi uredno, u miru svoje sobe, kuckao po mašini i ‘pleo’ rečenice od kojih su nastajali tekstovi, knjige, priče, romani.“[23]

Dvostruko i trostruko i četverostruko obimnijeg opusa od drugih naših autora njegove dobi, Jergović – koji je, nesmiren, uznemirivao neupokojene duhove nacionalizma u svim našim sredinama, kritikujući svetinje svih naših plemena, taj Jergović kojemu se kao piscu-manjincu i u nacionalnom smislu može u svakom našem gradu narugati većinska baraba, jer je u Sarajevu manjinski Hrvat a u Zagrebu manjinski Bosanac, taj sumnjivi, strani i progonjeni Jergović – unatoč svim tim njegovim konceptima koji oduševljavaju našu kritiku i štampu, koje je o sebi u intervjuima proizveo i sam pisac – nije ni najmanje zanimljiv analizi kakvu mi zamišljamo, ne pružajući uopšte još uvijek osnova za propitivanje kakvom stremimo: njegovi politički stavovi i nacionalna opredjeljenja nama su irelevantni. Kritika dosad nije ni jednim svojim migom dovoljno skrenula našu pažnju na neko djelo: unatoč obilju tih respektabilnih formula koje nam je ponudila.

I prije negoli bismo pregledavajući kritiku nastavili dalje o manjincima, o progonjenicima, o unutarnjim emigrantima, zastanimo na trenutak i naglasimo još jednom šta želimo: da se sjetimo stila kao simptoma jedne epohe, da odmjerimo položaj čovjeka u koordinatama jednog istorijskog prostora i vremena, sudeći po načinu na koji postavlja pitanja o svome životu i svojoj smrti u literaturi.

Pomalo sustali u izučavanju popularne kritike, na rubu odustanka, prelijećemo posljedni dio jednog prikaza, u zadnji trenutak, iz jednog eminentnog pera: „A relativizacije pripovjedačkoga umijeća Miljenka Jergovića u Volgi, Volgi nema. Ono je, ovog puta, apsolutno.“ I: „Njegova je proza u svakome novome tekstu inovativna, nekad je ta inovativnost manje, nekad više uspješna, no Volga, Volga je, na diskretan i jedva vidljiv način, revolucionaran tekst u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti.“[24] Apsolutno poštovanje stilu: pripovjedačkom umijeću Jergovićevom. Jergović, dakle, kao apsolutni pripovjedač: dostojan svake pažnje i zanimanja!

Eto ga: tu smo, to je to! Konačno smo stigli! Konačno možemo krenuti dalje.

Govorničke vještine Jergovićeva pripovjedača

Jedna od najvećih pohvala kojom vas može počastvovati bh. kritika – ako ste pisac – jeste da znate pričati priču: da ste dobar pripovjedač. Šta to uopšte znači: šta se to konkretno podrazumijeva kad dobijete takvu pohvalu? Nije li pisac već svojim pozivom obvezan dobro i umjesno pričati priču? Vidjeli smo navod prema kojem je Jergovićevo pripovjedačko umijeće apsolutno: potrebno se upitati šta se sve konkretno u tekstu pod tim podrazumijeva. Pošto kritičar ne razjašnjava izrijekom ovakvu kvalifikaciju, pokušaćemo ispitati i provjeriti ovu tezu u djelu.

U Jergovićevom romanu govore dva pripovjedača. Prvi je Dželal Plevljak, dobri čovjek iz Baškine vode, glavni lik, koji u prvom dijelu pod naslovom Ispod Zakum drva pripovijeda o svom životu, navješćujući svoju tragediju koja ga je okovala tugom; u trećem dijelu Ustani, sine Avramov pripovijeda o svojim posljednjim trenucima u životu. Drugi pripovjedač je neimenovani istraživač-novinar, koji u drugom dijelu pod naslovom Najsamiji čovjek na zemlji u pseudodokumentarističkom maniru rekonstruira Dželalov život, i živote ostalih likova, dovršavajući ih, otkrivajući zablude kojim su nas zaveli u prvom dijelu: i u tom smislu novinar je nešto pouzdaniji pripovjedač.

U rečeničkim obrtima i morfološkim kategorijama koje koristi Dželal pokušaćemo bliže otkriti njegov identitet, ali i značenje koje se iz piščevog aspekta ostvaruje njegovim gledištem; pokušaćemo objasniti kakvo je to pričanje u prvom dijelu romana.

O imenu i radnom stažu glavnog lika

Učestalost jedne ritmičke refrenične fraze

Roman počinje sljedećim rečenicama:

„Ime mi je Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Jučer me je pukovnik Uzelac pozvao u kancelariju, počastio me kafom i upitao hoću li u penziju. Upisivali su mi staž kao da sam aktivni starješina, zastavnik prve klase, i već sam se odavno trebao umiroviti.“[25] (9)

Roman počinje ritmičkom frazom ispovjednog tona (Ime mi je Dželal Plevljak): frazom koju će u različitim varijacijama Jergović u romanu koristiti ravno devet puta, svaki put u različitoj situaciji; u tim situacijama sljedeća rečenica se svaki put razlikuje, unoseći uz ovu frazu neku novu informaciju; u ovakvoj ispovijednosti, u bolećivosti pripovjedača otkriva se njegov identitet ucviljenog i izgubljenog čovjeka koji samom sebi svako malo razjašnjava sopstveni položaj, što bi čitaoca trebalo ganuti prenoseći mu emocije tuge i pomirenosti s postojećim. Šire gledano, ova ritmička fraza nam se otkriva svojim selimovićevskim prizvukom: treba se sada sjetiti jednakog postupka kojim Selimović u Dervišu i smrti uvodi Ahmeda Nurudina:

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.

I ovdje je u pitanju prvo lice jednine; iskaz je jednak po ispovijednom tonu, po informacijama koje uvodi: odlomak je međutim vještije i bolje napisan od Jergovićeva: emocionalni valeri su profinjeniji: stvari se odvijaju u jačoj dramatičnosti: spuštajući se od ponosa onog koji govori, preko čuđenja i podsmijeha, do ironije; sintaksa je ovdje bogatija: zapažamo najprije složenu rečenicu s nekoliko apozicija, jednom apozicijskom rečenicom i posljednjom eksplikacijskom rečenicom koji odvodi prvobitni smisao u suprotnost; potom slijede upitne rečenice koje gradiraju konstatovani smisao i osjećaj ironije spram dobivenog imena; osim toga, u tekstu je upleteno nekoliko odličnih figura (poređenja: kao koža, kao haljina, kao oklop). A šta imamo kod Jergovića: najprije jedna proširena izjavna rečenica: gola informacija; sljedeća rečenica je ponovo ovakva tehnička informacija koja nas obavještava da Dželal radi trideset pet godina kao vojno lice; potom jedna složena sastavna rečenica o tome kako ga je pukovnik pozvao na razgovor pitajući ga o penziji uz kafu; da bi nam Dželal na kraju dao još jednu obavijest zašto se trebao ranije umiroviti.

Jasno je da dva pripovjedača – Ahmeda Nurudina i Dželala Plevljaka – valja distingvirati: jedan je šejh, sugestivnije misli u znatno zahtjevnijoj formi, našao se u drami koja će svojim razrješenjem donijeti brilijantne sudove o čovjekoj savremenoj egzistenciji; drugi je vozač i govornički nas obavještava o svakodnevici, osobnoj drami koja će se u konačnoj tački romana – u trećem dijelu – (pokušati) uzdići do univerzalne slike svijeta.

I sada se postavlja pitanje: da li ta presudna pitanja o čovjekovoj egzistenciji – kojima pretenduju oba romana, kojima pretenduje svaki roman – mogu biti postavljena s jednakom sugestivnošću u ovako dva različita prosedea? Da li Jergović na čitaoca nakon Selimovića stvarno može djelovati istom sugestivnošću govoreći slično o čovjekovom usudu? Da li ovaj jezik i pripovjedač izazivaju ista osjećanja i aktiviraju jednaku spoznaju kod čitaoca?

Iskaz Dželala Plevljaka je ponešto razvijen žargon poluobrazovanog jugoslovenskog vojnog lica, pun klišeja i narodskog pripovijedanja, garniran i kvalifikacijama iz popularne jugoslovenske kulture i terminima iz vojne hijerarhije, produhovljen religijskim predstavama, ritmizovan rečeničkim obrtima i morfološkim kategorijama usmenog kazivanja, usmjeren u ostvarivanje narodski živih i razumljivih ali okoštalih emocija pomirenosti s bolom i prihvatanja logike života; to je stil pripovjedačke Bosne koji su Andrić i Selimović prevazilazili intelektualističkim stilizacijama, upodobljavajući ga u razvijeniji sintaksički sistem; – izanđali i iscrpljeni stil, dakle, koji su oni (Andrić i Selimović) prevazišli ostvarivši njegove maksimume, udahnjujući mu nove ideje, a koji je ovdje četrdesetak godina kasnije iskrsnuo u svoj rudimentarnoj prvotnoj varijanti.

Na još četiri mjesta koliko se ritmička fraza ponavlja u prvom dijelu romana bjelodana je izvjesna oskudnost – ponovljivost, izostanak šire i ubjedljivije varijacije, jednoličnost, nizak stupanj stilizacije, primarno i prevashodno zastupljivanje karakteristika govornog registra:

Tako sam opet krenuo od početka: ime mi je Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice na službi u JNA. Samac sam, bez kučeta i mačeta, ali ne žalim nego trpim. Bogu sam zahvalan na dvojici ljudi što sam ih sreo. (128) Pokušavao sam da mislim ono svoje: ime mi je Dželal Plevljak. Trideset i pet godina radim kao civilno lice na službi u armiji. Neki dan umalo što ne prijavih staroga čovjeka, otac bi mi mogao biti, zato što mi je priznao da je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u ustašama. (130) Ime mi je Dželal Plevljak, trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Slab sam i nesabran čovjek. Triput sam sreo one koji su me činili sabranijim. (151)  Ime mi je Dželal Plevljak, trideset i pet godina radim kao civilno lice u vojsci. Sinoć sam zaspao u gostinjskoj sobici dobrih Fatumića, u Fatumima, pokraj Buškoga jezera, pri povratku iz Livna u Split. (152)

Čemu služi ovo ponavljanje? Jesmo li nakon drugog puta naučili ime lika? Ili pisac želi da utvrdimo koliko godina glavni lik radi u vojsci i koji mu je status?

Jergović poseže za ovom (pseudo)selimovićevskom sentencom koja je ovdje prevedena u znatno jednostavniji i prostiji sintaksički sklop – svaki put kada treba spojiti dva događanja u cjelinu pripovjedačeva iskaza, ili kada se nakon kratkih univerzalizacija i interpolacija valja vratiti glavnom toku zbivanja, ili kada se želi lika modelirati psihološki, ili kada se želi rezimirati i sažeti i opričati prethodno zbivanje. Znači, ta ritmička fraza koja nas samo u prvom dijelu pet puta obavještava o imenu glavnog junaka, ukazuje se na presudnim mjestima u uvezivanju narativnog iskaza, na mjestima ranolikim i čestim – stoga nije ni čudna njena enervantnoučestala upotreba: takvo šta je prenaglašeno u posljednjem redovima prvog dijela romana: na dvije stranice uzastopce, lik nas obavještava po četvrti i peti put o svome imenu i radnom stažu (151., 152 str.).

Dvije fraze su odijeljene ovdje blagodareći tek dvama odlomcima: i nakon što frazu na ovim posljednim stranicama prvog dijela romana istrpite po četvrti put, zatim učtivo saslušate već treće nabrajanje svih likova koje je sreo Dželal Plevljak otkako priča, nakon što čujete još jednom (također treći put) opričavanje legende iz religije, u trenutku kad vam ponovo počinje deklamovati svoje ime i informacije o radnom stažu, po peti put – vi vidite da je već vrijeme za lagano udaljavanje, akšam već pada na prvi dio romana, vrijeme je za učtive manire povlačenja od ovog dosadnog govornika, kojemu je ime Dželal Plevljak i trideset pet godina radi u vojsci, vrijeme je za najopreznije uzmicanje, jer vama je sada već sve jasno šta bi se mnoglo dogoditi dalje, sve šta bi on mogao sve reći u nastavku, dok se polako – najučtivije, na prstima – povlačite unatraške ostavljajući u slatkoj tami govornika i pisca neometene da pripovijedaju, da se ne zaustavljaju pripovjedajući, umirući od miline i dobrote pripovijedanja – tako uporno i posvećeno da neće ni primijetiti vaš lagani bijeg napolje.

---

[1] V. Herman Broh. Pesništvo i saznanje. Gradina, Niš, 1976. i P. Medvedev. Formalni metod u nauci o književnosti, Nolit, Beograd, 1976.

[2] Roman Volga, volga nagrađen je Nagradom Jutarnjeg lista za 2009. godinu. (Sedmeročlani žiri u sastavu Viktor Žmegač, Andrea Zlatar, Teofil Pančić, Gordana Crnković, Dario Grgić, Jagna Pogačnik i Branimir Pofuk.)

[3] Saša Ćirić. Dobri čovek iz Baškine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/vijesti/proza/1807

[4] „U modernoj literaturi, ili barem onom dijelu koji mi ovdje poznajemo, nema pisca koji u trideset sedmoj godini života ima toliki opus: Miljenko Jergović je dosad objavio dvanaest knjiga (pet poezije, dvije kratkih priča, jednu eseja, te po jednu dramu, novelu i roman)…“ (Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.) Potonje je pisano godine 2003. – danas je taj bilans, dakako, još respektabilniji, stvari su se unekoliko promijenile, opus se razrastao: Miljenko Jergović je do 2011. godine objavio šest zbirki poezije, četiri zbirke priča, šest zbirki eseja, članaka i ogleda, dvije novele, sedam romana, jednu pripovijest, jednu knjigu projekata, skica i nacrta i jednu dramu.

[5] Muharem Bazdulj. Carver s mirisom sevdaha. Izvor: http://www.bhdani.com/print.asp?kat=txt&broj_id=352&tekst_rb=17

[6] Kvalifikacija Teofila Pančića. Vidjeti: http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2460:miljenko-jergovi-pisac-pripadnik-totalne-manjine&catid=1701:broj-1065&Itemid=2924

[7] Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.

[8] Isto.

[9] Kvalifikacije Miljenka Jergovića. Izvor: http://www.dnevni-list.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=16217:miljenko-jergovi-u-hrvatskoj-protiv-mene-vode-hajku-&catid=7:kultura&Itemid=8

[10] M. Vukelić. Novinska poternica za književnikom. Izvor: http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/226654/Miljenko-Jergovic-Novinska-poternica-za-knjizevnikom

[11] „A svaki je pisac, već po definiciji vlastitoga posla, kao i svaki čitalac, uvijek manjinac. U nacionalnom smislu ja sam, također, pripadnik totalne manjine. U Bosni i Sarajevu, pripadnik sam manjine, jer sam Hrvat. U Zagrebu i Hrvatskoj, pripadnik sam manjine jer sam Bosanac. Tamo gdje sam rođen svaka će mi se većinska baraba narugati, jer nisam isto što i on. Ovdje će mi se, pak, slična takva baraba narugati, opet zato što nisam kao on. Tako to jest, i tako treba biti.“ (Pripadnik totalne manjine, intervju sa Miljenkom Jergovićem. Izvor: http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2460:miljenko-jergovi-pisac-pripadnik-totalne-manjine&catid=1701:broj-1065&Itemid=2924

[12] Muharem Bazdulj. Carver s mirisom sevdaha. Izvor: http://www.bhdani.com/print.asp?kat=txt&broj_id=352&tekst_rb=17

[13] „Novi bosanski Andrić: tako je Paolo Rumiz, oštroumni pisac i kroničar užasna i besmislena rata na Balkanu, rekao za Miljenka Jergovića, začuđujućeg  autora Sarajevskog Marlbora. Oba autora, kao i mnogi drugi, pripovijedaju o šarolikoj balkanskoj mješavini naroda, o vjeroispovijesti i o različitim kulturama, mješavini koja bi mogla i trebala biti primjer zajedničkog života, tolerancije i međusobna obogaćenja – parcijalno je to i bila, pružajući primjer ljudskoga suživota – koja se međutim pretvorila u prostor srama i razaranja.“ (Claudio Magris. S uvijek spakiranom putnom torbom. Izvor: http://www.jergovic.com/ppk/)

[14] Bez utehe, intervju sa Miljenkom Jergovićem. Izvor: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=470045.

[15] Isto.

[16] Enver Kazaz. Viskovićevi dvori od falsifikata. Izvor: http://www.e-novine.com/stav/44399-Viskovievi-dvori-falsifikata.html

[17] Pripadnik totalne manjine, intervju sa Miljenkom Jergovićem. Izvor: http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2460:miljenko-jergovi-pisac-pripadnik-totalne-manjine&catid=1701:broj-1065&Itemid=2924

[18] Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.

[19] Saša Ćirić. Dobri čovek iz Baškine vode. Izvor: http://www.booksa.hr/vijesti/proza/1807

[20] Talijanski uspjeh hrvatskog književnika, intervju sa Miljenkom Jergović, Nacional. No. 376. 29.01.2003.

[21] Saša Ćirić. Opereta za malo sujete i šaku kuna. U: časopisu za po-etička istraživanja i djelovanja Sic, br. 6, Sarajevo, juli-avgust 2010.

[22] „U modernoj literaturi, ili barem onom dijelu koji mi ovdje poznajemo, nema pisca koji u trideset sedmoj godini života ima toliki opus: Miljenko Jergović je dosad objavio dvanaest knjiga (pet poezije, dvije kratkih priča, jednu eseja, te po jednu dramu, novelu i roman), i kao takav je – a “patent” na ovu misao s izričitim zahtjevom ima glavni urednik magazina koji čitate – vrlo ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Čudan je taj švedski komitet. Čini se da su dva glavna uvjeta koja se poštuju pri određivanju dobitnika najznačajnije svjetske književne nagrade veliki opus i socijalna, odnosno politička angažiranost.“ (Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.)

[23] Ahmed Burić. BiH je zemlja velikih ljudi i velikih kretena, intervju sa Miljenkom Jergovićem, Dani br. 317.

[24] Davor Beganović. Tragedija Fatuma. Oslobođenje, 27. 8. 2009., str. 30.

[25] Svi dalji navodi su iz: Miljenko Jergović. Volga, Volga. Naklada Ljevak, Zagreb, lipanj 2009. (ur. Nenad Rizvanović)

*Nastavak u subotu 10. septembra

*Tekst preuzet sa sajta časopisa sic!