Tuča u književnom korneru

Photo: jpgmag.com

Dok god ima šanse da medijski prostor zauzme vijest da je nekome ispala bradavica, a netko povećao penis, književnost će ostati »out there«. Zato, na kraju, heroj (a ne zločinac) je i Booksa i njezin kritičarski tim koji, neuglačanim životopisima usprkos (ili baš zbog njih) pomjera brda u tuzemnom književnom krajoliku

Prvo je Booksin književni kritičar Božidar Pavlović objavio na tom portalu svoju izrazito neugodnu i izrazito negativnu kritiku romana Josipa Mlakića »Ljudi koji su sadili drveće«. Zatim je Mlakić poslao uredništvu portala svoje, također izuzetno neugodno, reagiranje na tu kritiku, ogorčen što ga je kritičar ishračkao po svim mogućim linijama. Na sveopću radost književne publike koja teško živi s deficitom inter-spisateljskih sukoba, započeo je obračun uvrijeđenog pisca s kritičarem koji si je uzeo za pravo da se svisoka izdivlja na djelu koje konkurira za neke vrlo ugledne književne nagrade. Pa se desetak dana moglo uživati u nabacivanju odvažnim etiketama: em je ovaj dvopapkar i ignorant, em je onaj tašta budala i moralna nula. Sve je, kako se moglo i pretpostaviti, završilo u gnjecavom jarku međusobnih uvreda.

Puno je razloga koji čine ovaj slučaj zanimljivim. Prvo, prekršen je nepisani kodeks koji piscu zabranjuje da proturječi kritičaru: pisac mora skrušeno podnijeti teret prigovora i negativnih ocjena, onako kako đak mora podnijeti jedinicu – to je zato što kritičar, odnosno učitelj, uvijek zna bolje. Vjerujem da se Mlakić nije olako odlučio javno pobuniti protiv svoje jedinice. Trebalo je za to hrabrosti (čak i ako je ona bila nahranjena eksplozijom afekta). Divim se toj hrabrosti.

Sklisko tlo

Kad netko odluči napraviti ovakvu transgresiju, mora biti svjestan da je zagazio na sklisko tlo i da su zastrašujuće velike šanse da će biti: a) ismijan, b) proglašen taštom budalom, c) okarakteriziran kao bahati tip s egom većim od talenta – ili da će ga, najizglednije, dopasti sve od navedenoga. I iako mi je Josip Mlakić kao romanopisac prilično drag, kad sam vidjela da je kritikom napao kritiku, prva pomisao mi je bila, otprilike, »joj, ne!«. To se tako ne radi. Međutim, kad sam iščitala tekst, olabavila sam gard.

Photo: zcache.com

Mlakić je za mene junak ovog kulturnog tjedna: onako kako se Krleža obračunao s Njima, i onako kako je Danilo Kiš održao Čas anatomije za svoje kritičare, tako se Mlakić nepozvan pojavio na dvoboju s Booksinim Pavlovićem. Rekao mu je puno toga: da je u pogrešnom ključu (desnom, nacionalističkom), tendenciozno iščitao njegov roman; da su njegovi argumenti slabašni i da nemaju uporište u teoriji. I da mu smeta njegov nadmeni, patronizirajući stav. Kao i Krleža i Kiš koji su cijenili vlastito pisanje toliko da nisu dopuštali kritičarima da ih diskreditiraju u ritmu vlastitih netrpeljivosti, ideoloških mimoilaženja i subjektivnih interpretacija, tako je i Mlakić narušio dugovječni mit o kritičaru kao svetoj kravi. »Pisci nisu nijemi stupovi ulične rasvjete na koje se možeš popišat i ostat nekažnjen«, zaključuje o ovome slučaju Mladen Kopjar.

Pamtimo još srodnih istupa pisaca protiv kritičara. Borivoj Radaković je zbog negativne kritike polemizirao s Velimirom Viskovićem, Rade Jarak je napao Strahimira Primorca, Predrag Crnković je jednom prigodom žučno odgovorio na kritiku ovog istog Booksinog Pavlovića.

Stvar je zanimljiva na isti način na koji su zanimljive Bandićeve korekcije cijene vrtića – teško je donijeti presudu i reći, crno na bijelo, ovo nije fer, a ovako treba.

Pogled izvana

Kao u Dosjeima X, istina je »out there«, omeđena s nekoliko koordinata. Prva: Mlakić je dobro postupio jer je imao što za reći i rekao je to usprkos nepopularnosti takvog istupa. Druga: hrvatski kritičari zaista nisu svete krave, niti su bilo čime zaslužili da ih se takvima tretira. Na ovom je mjestu već bilo riječi o tome kako funkcionira kritika: po sistemu »svoj svome«, »ruka ruku mije« i »nije isplativo zamjeriti se«. Zato je premoćni dio kritika napisanih o hrvatskoj književnosti vrijedno jedino – zanemarivanja. Treća: Booksina kritičara Božidara Pavlovića ne rese reference koje bi mogle dati dostojanstvo njegovu sudu. On je završio elektrotehnički fakultet i u radno vrijeme »radi nešto drugo«. Četvrta: usprkos svemu ovome, Pavlović pripada rijetkima čije kritike nisu sramotno uvlačenje piscima u neko mjesto, niti su pisane iz prijateljskih dugova, ucjena i drugog. Možda je to baš zbog izmještenosti Pavlovićeva formalnog obrazovanja iz kruga kroatistike i komparatistike. Možda je upravo ono što domaćoj kritici treba – elektrotehničar koji radi nešto drugo i izvana ima bolji pogled na književno »unutra«. Peta: iako je Mlakić za mene heroj, a ne zločinac (kao što Pavlović ironično kaže i za likove u romanu), njegova »kritika kritike« pati od ozbiljnog podbačaja: iako je na početku ustvrdio da će tim tekstom samo razjasniti da njegov roman ne nudi bravu za onaj desni, nacionalistički ključ iz Pavlovićeve kritike, na kraju ipak gubi živce, popušta proključalim afektima i zapada u uvrijeđenu obranu svoga stila. Tu se naklizao na sklizak teren. Šesta: da obojica nisu tako spremno iskoračili u uvrede, bila bi ovo divna prigoda za pametnu, ozbiljnu polemiku koja kroz sudar poetika dovodi do estetskog pomaka, u kojoj se raspravlja o književnosti, o umjetnosti, a ne o tome tko je partizan, a tko ustaša.

Ipak, za takvom slojevitom polemikom, osim hladne glave treba i novinskog prostora. Drugim riječima, prošla su ta vremena. Dok god ima šanse da medijski prostor zauzme vijest da je nekome ispala bradavica, a netko povećao penis, književnost će ostati »out there«. Zato, na kraju, heroj (a ne zločinac) je i Booksa i njezin kritičarski tim koji, neuglačanim životopisima usprkos (ili baš zbog njih) pomjera brda u tuzemnom književnom krajoliku.

* Tekst prenosimo iz Novog lista