Fragmenti našeg života

Photo: nijesmrtbiciklo.rs

U drami "Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu)" motivi su raznovrsni i maštoviti, likovi protkani samozatajnošću i svakodnevnim otuđenjem dok se dramski jezik kreće od upečatljivih i svima dobro znanih psovki do ozbiljnog emotivnog propitivanja pa i filozofskih iskrenosti. Pokušavajući da sve likove u drami dovede do katarze i otkrivanja onoga nepoznatog u nama, Biljana Srbljanović pravi portrete u koje unosi posebnu dozu iskrenosti što, čini se, gledatelje ponajviše i osvaja

Biljana Srbljanović, NIJE SMRT BICIKLO (da ti ga ukradu)
Redatelj: Slobodan Unkovski
Igraju: Anita Mančić, Voja Brajović, Goran Šušljik, Svetlana Bojković, Ljubomir Bandović, Branislav Lečić, Sloboda Mićalović, Ivana Vuković

Jugoslovensko dramsko pozorište

Dramska spisateljica Biljana Srbljanović svoj poslednji dramski tekst Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu) po likovima i motivima piše kao nastavak radikalne društvene dijagnoze svojih ranijih komada. Motivi koje autorka koristi u dramama Beogradska trilogija, Supermarket, Skakavci i Barbelo, o psima i deci, prisutni su i danas ali upotpunjeni novim izrazima i svojevrsnim aktualnim presjekom naše sadašnjosti. I ovoga puta njezini su likovi različitih moralnih i društvenih karakteristika ali su svi osobeni po svojoj nesretnoj stvarnosti u kojoj opstaju, svatko na svoj način. Maštovit scenski jezik, oštra i britka riječ koja postaje društvena kritika, samosvojnost likova, subjektivna skiciranja nesretnih ličnih i obiteljskih okolnosti, maštovito poigravanje sa nacionalističkim okruženjem i religijskim fanatizmom motivi su koji kod Biljane Srbljanović uvijek iznova postaju aktualni i značenjski važni te njezina riječ postaje zrcalo na kojem se svi ogledamo. Ali se svi ne vidimo na istovjetan način.

U drami Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu) motivi su raznovrsni i maštoviti, likovi protkani samozatajnošću i svakodnevnim otuđenjem dok se dramski jezik kreće od upečatljivih i svima dobro znanih psovki do ozbiljnog emotivnog propitivanja pa i filozofskih iskrenosti. Pokušavajući da sve likove u drami dovede do katarze i otkrivanja onoga nepoznatog u nama, Biljana Srbljanović pravi portrete u koje unosi posebnu dozu iskrenosti što, čini se, gledatelje ponajviše i osvaja. O svojem djelu ona kaže: "Komad govori o generaciji mog oca, generaciji Valtera u Sarajevu, o ovoj mojoj, zagubljenoj generaciji, i onim sledećim, koje nastavljaju taj ciklus porodičnih sukoba, opsesija, velike ljubavi i besa. Komad je za mene, pre svega, smešan, mada mislim da ti izuzetni glumci nalaze neki pravi ton između tuge i sete, i komike života i smrti."

Photo: nijesmrtbiciklo.rs

Redatelj Slobodan Unkovski koji je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu režirao dramu Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu) donosi upečatljivu i redateljski precizno urađenu predstavu koja se ponajviše oslanja na izvrstan dramski predložak. Na sceni se prikazuju rastrzani i zagonetni obiteljski odnosi (Nadežda i bolestan otac, političarka i njezin sin Aleksa), usamljenost i otuđenost (otac, Aleksa, zastavnik Jokić, profesorka), vršnjačko nasilje i vjersko zastranjivanje pod utjecajem škole (Debela), neprilagođenost (Nadežda), osjećaj krivnje zbog ratnih zločina (zastavnik Jokić), strah od smrti i ponovna aktualnost religije (Otac, Debela), ljekarska nepažnja i korupcija (Aleksa) kao i utilitarističko bavljenje politikom (političarka). Svi ovi likovi našli su upečatljivo mjesto u predstavi redatelja Unkovskog ne odmičući se od svojih uloga niti padajući u patetične izlive emocija. Njihovi su karakteri ocrtani posebno iskreno i prirodno a njihovi su problemi postali problemi svakog gledatelja koji promatra predstavu. Likovi predstave Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu), dakle, ne zalaze u patetiku već iskreno postaju vidljivi svakom gledatelju proširujući, svatko na svoj način, podtekst svojeg lika negdje u unutrašnjost, na margine življenja.

Scenska igra drame Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu) pruža nam vrhunska glumačka ostvarenja. Anita Mančić u ulozi Nadežde gradi uvjerljiv i bolno stvaran lik koji je publika nagradila i najvećim aplauzom. Njezina se glumačka kreacija ne završava sa predstavom već postaje dio vas. Ostaje nešto što se pamti. Svetlana Bojković vješto nam približava svoju ulogu političarke dok posebno zavodljivo i blistavo igra Goran Šušljik koji na sceni mijenja i ponajviše uloga (od doktora do maminog sina) i u svakoj od njih donosi novu energiju. Ljubomir Bandović korektno donosi priču o zastavniku Jokiću dok se nešto slabije snalazi Sloboda Mićalović u ulozi profesorke Aleksandre jer se njezina glumačka izvedba doima kao nesigurno glumačko pretjerivanje koje povremeno i zasmeta.

Kostimografija predstave dosledno prati radnju dok se posebno upečatljivo doimaju scenografija (Valentin Svetozarev) i glazba. Scena na kojoj se predstava odigrava prilagodljiva je i "obično" ubedljiva dok posebnu pažnju treba obratiti na blago povijene konstrukcije iznad glumaca koje su napravljene tako da upravo naglase nesretnost i zatvorenost likova što žive sa sve manje prostora u kojem bi uhvatili zraka. Iza scene naziremo muzičare koji prate scensku radnju. Njihove su melodije sasvim pristupačne, vješto osmišljene kao dodatak radnji, počesto oštre i mračne a počesto lepršave kao kakav mjuzikl. Kompozitorka muzike je Irena Popović a sjajno sviraju Iva Milošević (flauta), Nikola Dragović (violina), Željko Ivović (violončelo), Mihajlo Rajković i Uroš Antić (harmonike), Lazar Čolović (udaraljke) i Danilo Tirnanić (bubnjevi).

Fragmentarno ispisan tekst Biljane Srbljanović dobio je ne manje važno scensko uprizorenje. I dobro je da je tako. Jer dramska spisateljica Biljana Srbljanović ovim je fragmentima iz našeg života očitala bukvicu svima onima koji bi se mogli (ne)prepoznati u njezinim likovima. I bilo bi doista lijepo kada bi srednjoškolci, umjesto što zvižde u kazalištu, pogledali scenu kada političarka (Svetlana Bojković) riječima ilustrira to šta se događalo u vojsci. Ako bi oni to mogli da razumiju. Taj zastavnik je bio šizofrenik kojeg su tri puta puštali da se vraća u vojsku i koji je svoje vojnike otrovao sopstvenim govnima koje je sipao u njihovu hranu. Oni su ga slijepo slušali ali su kasnije mnogo zažalili. I nisu stali iako su osjetili da smrdi. Ne, oni su nastavili. A zastavnik se kasnije ubio. I eto odgovora. Smrt. To ti je za čas. Bolne posljedice ostaju zauvjek.