Nedovršeni događaji patrijarhata

Photo: cnp.me

Najznačajniji dio predstave Lasice čini glazba Damira Imamovića. Regionalno prepoznat kao predstavnik pravca koji se sve češće naziva "renesansa sevdaha" Imamović, skupa sa pjevačem Božidarom Vrećom i saksofonistom Timorom Sijarićem, pravi dopadljivu glazbu iz songova Ksenije Cicvarić. Bespoštedno genijalna, emotivno pribrana i dojmljiva glazba ovoj predstavi daje ipak neki drugačiji odraz. Postavlja se pitanje što bi bilo da nije toga

Bojana Mijović, Lasice
Redatelj: Stevan Bodroža
Igraju: Žaklina Oštir, Nada Vukčević, Branka Stanić, Simo Trebješanin

Crnogorsko narodno pozorište

Petog dana Jugoslavenskog pozorišnog festivala u Užicu izvedena je kazališna predstava Lasice beogradskog redatelja Stevana Bodrože u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Predstava je najavljena kao ženska priča u kojoj su prikazane tri ženske generacije koje se "sukobljavaju povodom alfa znaka jednog i jedinog muškarca u njihovim životima''. Tekst Bojane Mijović prema kojem je predstava nastala napisan je slikovito i višeslojno ali ni to nije bilo dovoljno da Lasice dobiju uspješno scensko uprizorenje. Izvedba se u ovom slučaju kreće od nesigurnih glumačkih izraza, pretjerane sentimentalnosti, nerazumljive scenografije i redateljske površnosti - što sve skupa ne odiše istinskom teatarskom kreativnošću koju bi ovaj tekst mogao nositi sa sobom prilikom postavke na teatarsku pozornicu.

Dramski tekst Lasice tematski se u prvom redu poigrava sa tradicijom i skrivenim emocijama koje počesto ostaju zarobljene duboko u nama. I rijetko je danas naći takav tekst koji se bavi kritikom ruralnih sredina i patrijarhata a koji pritome prikazuje tri ženska lika, nesretna u svojim životnim (ne)prilikama. Iako spisateljica Mijović opisuje "tri žene koje su krvno povezane, međutim, izolovane i jako strasne", čini se da ne zalazi dovoljno duboko u unutarnji svijet svojih ženskih likova koji tako na sceni redatelja Bodrože i ne dobivaju dovoljno prostora, strasti niti izraza. Upravo ženski likovi koji su u ovom komadu u središtu priče, ostaju u pozadini i to nesamo po emotivnim propitivanjima nego i pred glumački izrazito dopadljivom i sigurnom izvedbom jedinog glumca u Lasicama, Sime Trebješanina. U strogo usiljenim i zatvorenim ženskim likovima i njihovoj sputanoj izražajnosti nastaju i redateljske nevolje. Predstava postaje mjestom općih i uzaludnih mjesta, sentimentalnih žalopojki i hladnih emotivnih preskoka, neujednačenih i iritantnih dijaloga što dovodi do pretjerane statičnosti i neodrživosti ove kazališne izvedbe.

Photo: cnp.me

U predstavi se jasno vidi da se "poigravanje" sa tradicijom u jednom trenutku olako, možda (ne)namjerno sputava. Naše je okruženje doista tradicionalno i konzervativno no ova predstava u svojoj ironiji ide samo dotle dok to ne postane opasno. Ona počinje da provocira ali ubrzo staje; njezina se snaga gubi upravo u trenucima kada očekujemo da radnja eksplodira i proizvede nekakav efekat kod gledatelja. Iz početnih britkih riječi, emotivnih trzavica, unutarnjih strepnji, obiteljskih lomova i skrivenih istina predstava postaje "sapunica sa sretnim krajem" u kojoj "ohole" i nesretne žene postaju gospodarice nad onim koji ih je unesrećio i pokušao pobjeći (muškarac). Ti nedovršeni osjećaji i dramski događaji, zamagljeni nekim drugim scenskim sredstvima kao što su scenografija ili glazba, postaju najslabija karika ovog komada. To gledatelja može doista ostaviti u čudu kada je jasno da je redatelj, na osnovu dramskoga teksta, mogao bolje, više, značajnije i inovativnije. Što je preovladalo, da li redateljska lijenost ili moje nerazumjevanje - ostavljam kao otvoreno pitanje.

Naspram nedovoljno ubedljive glume glavnih junakinja a pritom i nositeljki priče, i loših redateljskih rješenja, stoji izrazito maštovita i originalna scenografija Natalije Vujošević ali i to je mač sa dvije oštrice. Scenografija može biti izražajno jaka samo ako oslikava radnju i ako je dopunjuje. U ovom slučaju scenografija služi kao mjesto bijega sa kazališne pozornice te ne ostavlja jak i prodoran efekat već postaje zamagljena kič elementima kao što su djelovi vjenčanice koje u jednom trenutku oblači jedna od glumica predstave. Napokon, najznačajniji dio predstave Lasice čini glazba Damira Imamovića. Regionalno prepoznat kao predstavnik pravca koji se sve češće naziva "renesansa sevdaha" Imamović, skupa sa pjevačem Božidarom Vrećom i saksofonistom Timorom Sijarićem, pravi dopadljivu glazbu iz songova Ksenije Cicvarić. Bespoštedno genijalna, emotivno pribrana i dojmljiva glazba ovoj predstavi daje ipak neki drugačiji odraz. Postavlja se pitanje što bi bilo da nije toga.

Kazališna predstava Lasice redatelja Stevana Bodrože nesumljivo ima ozbiljne mane i nedostatke koji  možda ne bi ni bili primjećeni tako upadljivo na nekom godišnjem kazališnom repertoaru. Ali ovakvu kazališnu predstavu uvrstiti u festivalski repertoar jugoslavenskog teatra grub je i možda nenamjeran propust, ali i neravnopravna usporedba sa nekim značajnim predstava koje smo vidjeli na ovogodišnjem festivalu u Užicu.