Radnici štrajkaju bezuspješno

Photo: np.rs.ba

Predstava odiše prije svega društvenom angažiranošću i kritikom suvremnog kapitala. Ona nije u estetskom i redateljskom smislu dostigla svoj vrhunac, iako je imala potencijala, ali je potakla na razmišljanje. Rekli bismo, po(r)uka predstave važnija je od njezinih propusta. A po(r)uka koju čujemo iz usta radnika koji štrajkaju, za kraj ovog prikaza, biće sasvim dovoljna: "Ne gledaj me u oči i ne tapši me po ramenu. Daj mi ono što mi pripada"

Petar Mihajlović, RADNIČKA HRONIKA

Redateljica: Ana Đorđević
Igraju: Branko Janković, Zlatan Vidović, Miljka Brđanin Babić, Sandra Ljubojević, Goran Jokić, Željko Erkić, Dragana Marić

Narodno pozorište Banja Luka

Slika napuštenih fabrika i bespomoćnih ljudi koji danima protestiraju protiv stanja u koje su zapali opštom tajkunizacijom, kriminalom, korupcijom i tranzicijskim beznađem redovita je pojava na ulicama jugoslavenskog podneblja. Ako o drugim stvarima bilo šta pričamo onda o radničkim problemima, njihovoj poniženosti i poslušnosti pričamo ponajmanje. O toj temi hrabro je i beskompromisno progovorio dramski pisac Petar Mihajlović u svojoj drami Radnička hronika za koju je dobio prvu nagradu na natječaju Sterijinog pozorja za najbolji originalni suvremeni dramski tekst. Mihajlović u svojem pismu koristi izrazito društveno angažiran govor negdje na granici sa dokumentarnim teatrom, skicirajući upadljivo jake i nesretne ljude koji su opštim tranzicijskim previranjima potpuno zanemareni. Svoje djelo Mihajlović opisuje riječima: "Glavni junak Radničke hronike je Radnik. Pretvoren u broj godina svog radnog staža on se, jednostavno, bori, tek usput pokušavajući da živi taj svoj život koji i sam postaje opšte mesto…"

Beogradska redateljica Ana Đorđević tekst Radničke hronike režirala je u Narodnom pozorištu u Banja Luci pokušavajući, kako sama kaže, da "se taj oblik licemerja i laži prevaziđe i pobedi što nemilosrdnijim suočavanjem sa konkretnim, vidljivim i opipljivim istinama koje čine naš ‘komšiluk’ i same naše živote". Zbog aktualnosti teme i uspješne dramske hronike suvremenog života koju je napisao dramski pisac Mihajlović, očekivali bi doista uspješnu i ubedljivu kazališnu izvedbu. Ipak, predstava pokušava progovoriti o ovim osjetljivim temama ali sa zadrškom ne razotkrivajući ih dovoljno duboko niti radikalno kritički.

Photo: np.rs.ba

U središtu radnje prikazana je tipična obiteljska situacija. On (glava porodice) je radnik koji svoju bezizlaznu situaciju pokušava riješiti štrajkom koji se prekida samo na trenutke, kako bi se odgledala nogometna utakmica. Kćerka je tipična "moderna" djevojka opterećena modnim časopisima dok sin, izgubljen i neshvaćen, želi da emigrira. Majka je domaćica koja vrijeme provodi gledajući televiziju i brižljivo strahujući za život svojeg muža pitajući se "šta ako dođe i on jednog dana sa posla, sjedne, digne noge na tabure i odapne". U njihovim se životima ne dešava ništa novo te su oni u predstavi prikazani kao likovi koji se lome pred problemima sa kojima žive. Svatko od njih priča svoju priču koju živi i onu koju bi volio da živi. Pored ovih, na ponekim mjestima pomalo patetičnih emocija, prikazana su i razmišljanja radnika spram firme, poslodavca i uopće života.

Redateljka Đorđević se u takvom dramskom predlošku loše snalazi. Naime, predstava inzistira na nekim opštim mjestima koja su nebitna dok pred gledatelje u redateljskom smislu ne donosi ništa radikalno novo. Od riječi na početku predstave  da je "on radnik" do songova pjesme "Mi smo gladni" ne događa se ništa osobeno. Glumci obučeni u crna odjela "odrađuju" svoj dio posla pomalo nevješto, čini se nezainteresirano, nedovoljno srčano, te tako ne odstupaju od ravne linije dramaturške i redateljske zamisli. Među njima ističu se ženski likovi koji svojim glumačkim izrazom nadmašuju ostale partnere na sceni i to mlada glumica Sandra Ljubojević u ulozi kćerke i Miljka Brđanin Babić u ulozi majke.

Unatoč tome što se u Radničkoj hronici glumački izraz ponajviše vidi kao osobenost predstave jer su vangovorni scenski elementi gotovo potpuno zanemareni, on ne dobiva željeni efekat. Osim što zbog velike količine teksta predstava postaje monotona i na trenutke iritirajuće statična, ona svojom izvedbom ostaje na početnom nivou društvene kritike bez zalaženja u dublja i možda kreativnija scenska rješenja. Sve ono što se na sceni dešava, u obilju teksta i ličnih dilema, djeluje neuvjerljivo i nepovezano sa glumačkim konturama. Ovakav "verbalni" teatar morao bi ozbiljnije, jasnije i tačnije uspostaviti odnos na relaciji gledatelj-glumac jer se u suprotnom izgovorene riječi na sceni, iako oštre i kritične, gube i nestaju u novim rečenicama u kojima radoznali gledatelj očekuje neki pomak, fizičku radnju ili nagli pokret. Scenografija i kostimografija predstave daju sasvim suprotan efekat od onoga koji je zamišljen. Glumci koji su obučeni u crna odjela i muške čizme koje su potpuno u neskladu sa dramskom radnjom, mjenjaju uloge ali zadržavaju kostime,   te više nalikuju obitelji kapitalista nego što bi ih gledatelj mogao poistovjetiti sa ulogama radnika i nezadovoljnih ljudi. Statična scena, okrugla iskošena ploča, na kojoj se radnja odigrava, postavljena sa namjerom da pokaže otuđenost i iritirajuću svakodnevicu likova u ovom slučaju još više doprinosi otklonu gledatelja od predstave jer takva scenografija dopunjuje ionako statičnu radnju prepunu govorancija i opštih mjesta.

Ipak, ova predstava odiše prije svega društvenom angažiranošću i kritikom suvremnog kapitala. Ona nije u estetskom i redateljskom smislu dostigla svoj vrhunac, iako je imala potencijala, ali je potakla na razmišljanje. Rekli bismo, po(r)uka predstave važnija je od njezinih propusta. A po(r)uka koju čujemo iz usta radnika koji štrajkaju, za kraj ovog prikaza, biće sasvim dovoljna: "Ne gledaj me u oči i ne tapši me po ramenu. Daj mi ono što mi pripada".