Glumačke bravure bez riječi

Photo: drama.si

Potpuno je irelevantno da li bi ovakva kazališna izvedba imala isti efekat da je postavljena prije deset ili dvadeset godina. Ona sada dolazi kao pravo kazališno otrežnjenje ali i kao podsjetnik da ne mora svaka kazališna predstava koja se odlikuje izrazito jakim, pomalo vulgarnim humorom biti bez ikakve umjetničke vrijednosti. Zavisi kako svatko od nas čita ono što vidi

Ernst Lubitsch, Ko sem bil mrtev /Kad sam bio mrtav
Redatelj: Diego De Brea
Igraju: Boris Mihalj, Alojz Svete, Janez Škof, Jernej Šugman, Jože Šalej
Slovensko narodno gledališče-Drama Ljubljana

Jugoslavenski teatarski festival u Užicu ovogodišnju kazališnu selekciju predstava iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore najavio je parolom između smijeha i zaborava. U trenucima kada teatar na prostoru bivše Jugoslavije postaje upečatljiv upravo po regionalnim projektima, dokumentarnom kazalištu i političkoj igri, užički jugoslavenski festival kroz posebno upečatljiva kazališna ostvarenja iz regiona aktualizira različite društvene, povjesne i lične dileme. Upravo između smijeha i zaborava kazališne predstave ovogodišnjeg jugoslavenskog festivala  odabrane su, prema riječima selektora Bojana Munjina, ''bez želje da izvlačimo neke ideološke ili estetske mačeve i da krećemo u boj prema nečemu radikalnom''.

Kazališni festival u Užicu otvoren je u ponedjeljak predstavom "Kad sam bio mrtav" Slovenskog narodnog gledališča, u režiji Diega De Brea (1969). Predstava je nastala na motivima istoimenog filma Ernsta Lubitscha iz 1916. godine. Nijemi komični film u kojem je sam Lubitsch igrao glavnu ulogu jedan je od njegovih prvih filmskih uradaka za koji se dugo vjerovalo da je izgubljen. Ipak, 1994. u Slovenskoj kinoteci pronađena je kopija filma Kad sam bio mrtav koja je bila ostavština slovenačkog kolekcionara, glumca i redatelja Štefana Štekarja (1899-1986). Nesumljivo je to bio jako važan trenutak u novijoj filmskoj povijesti jer je pronalazak ovoga filma, značajnog u Lubitschovom opusu, prevazilazio okvire države u kojoj je pronađena kopija. Na tragu ovoga filma, potaknut neizmjernom zavodljivošću i preciznošću redatelja Lubitscha, Diego De Brea se odlučio, poslije sasvim drugačijeg izraza sa predstavama kao što su Doktor Faust, Sumrak bogova ili Kraljica Margot, postaviti nijemu teatarsku predstavu koja publiku očarava glumačkom izvedbom, muzikom i scenskim uobličenjem. De Breova postavka predstave Kad sam bio mrtav ne gradi u redateljskom smislu ništa posebno značajno niti inovativno ali u izvedbenom smislu možemo prepoznati sasvim novi stil, rijetko viđan na našim pozornicama, koji se puno razlikuje od ustaljenog i opšteprihvaćenog kazališnog izraza.

Predstava se može svrstati u žanr burleske i pomalo prostačkog humora koji se iz filma pretače na kazališnu scenu. Upravo se u ovom žanru ponajviše mogu ocrtati glumačke izvedbe jer se, nasuprot klasičnoj upotrebi riječi, glumci ove predstave izražavaju zavodljivom gestikulacijom i ekspresijom lica i pokreta. Glavna radnja ove burleske zasniva se na obiteljskom trokutu muž, supruga i punica. Muž je predstavljen kao "neozbiljni bon vivant" koji svojim večernjim izlascima na partiju šaha ljuti suprugu i punicu. Nakon što mu supruga piše pismo da jedno od njih mora otići, muž odlazi iz kuće dok punica likuje. Međutim, pošto mu život samca dosadi on odlučuje inscenirati vlastitu smrt te se nakon nekog vremena u kuću vraća u drugoj ulozi, kao sluga, upravo u trenucima kada njegova punica traži novoga muža za svoju kćer.

Photo: drama.si

Predstava ne sadrži nikakve suvišne detalje koji bi u slučaju kazališta mimike mogli izazvati iritantan efekat kod gledatelja. Naprotiv, atmosfera je ohrabrujuće pozitivna, kompozicija jedinstvena i uravnotežena a glumački izrazi maštoviti i zavodljivi. Budući da sve uloge tako maestralno tumače glumci prva pomisao koja mi pada na pamet je ona rečenica iz Sartrovog romana Odlaganje, gdje jedan njegov lik kaže: "To isto tako lijepo priliči muškarcima kao i ženama". Glumci emaniraju posebno zavodljivu mimiku koja u ovom slučaju daje više značenja nego tisuću riječi. Jernej Šugman koji igra punicu postaje najupečatljivija ličnost predstave. Sa velikom predanošću, samozatajenošću i provokacijom, Šugman gradi lik kakav se rijetko viđa na kazališnim pozornicama. Suprug i supruga, Alojz Svete i Janez Škof, malo su više dopadljivi kao sluga i sluškinja dok svojom glumom pažnju privlači i, šahist i prosac, Boris Mihalj čija se izvedba odlikuje jakom energijom i zagonetnim senzibilitetom.

Predstava je upečatljiva i po svojoj scenografiji, svetlosnim efektima koji pojačavaju ekspresiju glume, malim tekstualnim osvrtima na scensku radnju te muzikom za koju je zadužen klavirist Jože Šalej koji je konstantno na sceni i koji svojim zvucima prati glumačke izraze. Kostimi Bjanke Ađžić Ursulov dosledno prate radnju i sasvim su prikladni s obzirom da sve uloge u predstavi  tumače glumci.

Pored svoje komičnosti i vrhunske glume, predstava Kad sam bio mrtav se može čitati i kao suvremeno propitivanje društvenih normi i malograđanskih stavova. Ona svojom specifičnom izvedbom, glumačkim izrazom, pokojom riječi, radnjom i efektnom muzikom postaje svojevrsna umjetnička provokacija malograđanskog svijeta. I potpuno je irelevantno da li bi ovakva kazališna izvedba imala isti efekat da je postavljena prije deset ili dvadeset godina. Ona sada dolazi kao pravo kazališno otrežnjenje ali i kao podsjetnik da ne mora svaka kazališna predstava koja se odlikuje izrazito jakim, pomalo vulgarnim humorom biti bez ikakve umjetničke vrijednosti. Zavisi kako svatko od nas čita ono što vidi.