Zakopajte kosti dublje

Ich bogtidao, koji sve ovo pišem, kunem se kako je sve napisano čistokrvna istina, jer je za mene ćuprija na Drini isključivo mjesto genocida, a nikako i nikada spomenik kulture upisan u svjetsku baštinu UNESCO-a. Tri hiljade ljudi ubijenih na mostu i njegovoj okolini je prevelika cijena za turističku atrakciju, osim ako se u dnevnu ponudu, za bezbrižne evropske turiste, ne uvede gratis izranjanje turskih kostiju ispod drevne turske ćuprije

Padala je kiša čije kapi su bile kao providni silikoni japanskih kuglica veličine lješnika. Mračan raščupan oblak visio mu je iznad glave. Zakoračio je na stajnik busa. Jedva da je imao četrdeset godina. Bradat, neuredan lik kakvih ima na hiljade u vozilima javnog prevoza. Sa kreativnim prezirom posmatrao je saputnike u autobusu. Srce mu je udaralo pravilno i ubrzano sa povremenim ekstrasistolama – to su oni nagli i snažni otkucaji izazvani anksioznim svijetom koji ga je opkoljavao.

Borio se svim silama da ljudi u busu ne primijete kako gubi kontrolu nad vegetativnim nervnim sistemom. Udisao je na nos krišom i onda još tiše izdisao na usta. On je mala tvornica zraka sa začinom ljudske topline.

Autobus je klizio niz cestu koja je bila boje modre šljive iz arkadijskog djetinjstva. Podigao je desnu ruku kao da će reći: “Heil Hitler!” I uhvatio se za metalnu šipku na kojoj su visili ljudi iz niže i najniže klase, kao slijepi miševi.

Kada je eksplodirala ta topovska od 130 mm, nigdje nije bilo nikoga. Pogledao sam kroz ono što je ostalo od prozora, pazeći da se ne porežem na šiljke, želio sam proviriti napolje. U daljini, žito je bilo neuredno počešljano toplim vjetrom što dolazi sa Jarnije. Fantomski zvuk mi je probijao bubnjiće. Nisam dobro čuo. Trljao sam uši i naprezao se. Točak se okretao u zraku na raskršću ispred prizemnice u kojoj sam bio izbjeglica. Nisam mogao čuti njegov zvuk. Zaprega je bila skršena i izvrnuta naopako. Vjetar je okretao točak imitirajući vodenicu. Tijelo konja je ležalo u travi. Blijedi asfalt je bio bukvalno sapran kašom konjske i ljudske krvi. Cipele vozača zaprege su virile iz razlistalog korova. Čudan prizor na kojem dominira tišina. Muhe, privučene krvlju, već se uvlače u konjske mišiće. Da sam bio slikar počeo bih crtati, jer tu nije bilo pokreta ni zvuka. Točak na vjetru. Vodenica koja ništa ne melje. Mrtav konj. Mrtav kočijaš. Klasovi žita zabačeni nehajno ustranu kao glave pijanaca. Zrak mlak i vjetrovit. Šuma u ljetnoj izmaglici. Krv koju je gravitacija tjerala sa asfalta u zeleni pakao trave.

Autobus se zaustavlja kod Ali-pašine džamije. Jednom mu se učinilo kako se sa vrha minareta pruža neka tamna zraka svjetlosti i odlazi daleko iznad atmosfere. Mislio je kako postoji neko više biće izvan monoteističkih fašizama. Neko stvorenje kosmičke pravde koje je svoj zrakasti skiptar zabilo u minaret Ali-pašine džamije. Tada bi dobio sićušnu želju da postane vjernik, ali koga i čega?

1. Manekenki sa obližnjih billboarda koje su se lascivno uvijale skrivajući svoje klitorise u mirisnim tkaninama donjega rublja Ona by Mura.

2. Vjernik porno glumicâ u čije otvore su mogle stati kolone izbjeglica sa zavežljajima, stokom, uplakanom djecom i konjskim zapregama. I jedan mali dječak sa bijelim zecom u naručju.

3. Demobilisanih boraca što su svakog mjeseca protestvovali pred zgradama vlada Federacije i kantonâ kukajući i moleći za socijalnu pomoć, jer su se za 150 KM naknade i borili. Živina koja nikad neće znati šta je asketizam, dostojanstvo i ponos.

4. Radnika iz svih mogućih OOUR-a i SOUR-a što su obesmišljeni u procesu privatizacije (uredno glasajući za nacionaliste da bi ih ovi mogli opljačkati), pa sada svakodnevno štrajkaju glađu kako bi opravdali svoje promašene živote, a svaki radnik teži barem stotinu kilograma žive vage. Sa zabrinutim glavama minotaurâ hodaju glavnim gradom i psuju majku zemaljskoj nepravdi. Sva ta stvorenja pobjegla iz laboratorije sa ostrva doktora Moroa. Sve će to oteći niz prljave bosanske rijeke.

U potkrovlju je otvorio konzervu piva energično čupajući halku kao da aktivira ručnu bombu. Knjige su bile razbacane kao rasut špil karata. Uzeo je jednu i otvorio je: “Da li su pičke svrbjele pod sjenkama bombardera?” Brechtov citat ga je natjerao na whiskey i Red Bull u Labirintu, što je bila dobitna kombinacija za raj, koji se pojavio u dva sata iza ponoći u liku žene sa mnoštvom pirsinga, kratkom crnom kosom i ožiljkom na čelu.

Ujutro, čim je drugarica otišla, pokupio je flaše, kondome i skorene krastavce, te sjeo za laptop: Nakon što mi se vratio sluh izletio sam na cestu. Točak se prestao okretati u zraku. Napravio sam korak-dva kao u snu i ugledao konjsko srce na asfaltu. Ja, čije ime i prezime je Fileas Fog, kunem se kako sam držao konjsko srce u svojim dlanovima. Komad mesa, krvi, i živog kosmičkog ritma.

Ich bogtidao, koji sve ovo pišem, kunem se kako je sve napisano čistokrvna istina, jer je za mene ćuprija na Drini isključivo mjesto genocida, a nikako i nikada spomenik kulture upisan u svjetsku baštinu UNESCO-a. Tri hiljade ljudi ubijenih na mostu i njegovoj okolini je prevelika cijena za turističku atrakciju, osim ako se u dnevnu ponudu, za bezbrižne evropske turiste, ne uvede gratis izranjanje turskih kostiju ispod drevne turske ćuprije.

Sa bezbjedne udaljenosti posmatrao je krov osnovne škole Sveti Sava u Istočnom Sarajevu. Kroz prozore škole vidjele su se učeničke glave. Na haubi golfa dvojke razvukao je pet lajni bijeloga. Lajne su bile tanke kao prsti afričkog Snješka Bijelića. Vukao je kroz trubu novčanice na kojoj je bio portret ukočenog pjesnika Muse Ćazima Ćatića. Iskuliravši se kokainom sjeo je za volan i uključio radio: “Love Is In The Air...” U trenutku kada je pritisnuo sirenu krov škole je zadrhtao i zgrada se urušila u sebe.

“Koljite se, jebo vam bog mater! Za to ste glasali svih ovih godina!”

“Zašto niko naglas ne kaže: rat je bio sto puta bolji od ovakvog mira!”

Okrenuo je ključ i upalio motor. Zatim se spustio u Sarajevo. Grad je ćutao dišući ultrasonično kao najnoviji Toshibin laptop.

I time je epizoda o ratu u BiH, neprirodno prekinuta Dejtonskim sporazumom, dobila šansu da se zaokruži kao pun mjesec na vječno raskrvavljenom nebu bosanskohercegovačke freske.

*Tekst preuzet it magazina BH Dani