Život na granici sjećanja i stvarnosti

Knjiga "Slike tih vremena: Životne priče ratnih veterana i veteranki i članova njihovih porodica" koju je nedavno objavio Centar za nenasilnu akciju donosi 14 usmenih istorija ljudi koji su na razne načine učestvovali ili bili uvučeni u rat na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1995. godine. U knjizi se mogu naći lične priče učesnika rata koje su javnosti uglavnom znane, ali je poseban akcenat stavljen i na iskustva članova njihovih porodica, te na priče iz ženskog ugla, koje nemaju mnogo prostora u javnosti, obzirom da se rat percipira kao "muška stvar". Svedočanstva koja donosimo najbolje oslikavaju posledice rata te približavaju drugu stranu priče - ličnu, jer uglavnom imamo priliku čuti politiku. Svi intervjui su rađeni tako da su namerno ostavljeni načini vođenja razgovora da bi se što bolje stekla slika o sagovorniku. "Ovu knjigu potrebno je čitati otvorenog srca, pristupiti pričama s razumevanjem, pokušavajući da shvatimo šta stoji iza njih...", napisala je u predgovoru Helena Rill

IDA

* Hoćeš da se predstaviš?

Ja sam I. Dolazim iz Bosne. Imam dvadeset pet godina. Diplomirani sam psiholog, psihološkinja. Momentalno živim i radim u Beogradu.

* A gde si rođena? Gde si odrasla?

Pa, sad… Formalno sam rođena u Sarajevu, iako su moji roditelji u to vrijeme živjeli u K., gdje sam odmah po izlasku iz bolnice i ja otišla. Tako da u stvari, čitav svoj život, sve do kraja srednje škole sam provela u K. I eto. Tu sam živjela i to mi je praktično rodni grad, iako formalno tu nisam bila rođena.

* Početkom devedesetih, kada je počinjao rat u Bosni, koliko si imala godina?

Devedeset druge godine, kada je počeo rat u Bosni, ja sam imala sedam godina… sedam i po, ‘84. sam godište i u to vrijeme sam bila prvi razred osnovne škole. Budući da je to bio neki april… Dakle, to je bilo pred kraj prvog razreda osnovne škole i u to vrijeme smo živjeli... mislim da… u to vrijeme smo još uvijek živjeli u K. i ja sam tu išla u osnovnu školu. Moja sestra je tu išla u osnovnu školu. Moji roditelji su radili u to vrijeme u K. Tako da, imala sam, dakle, sedam godina.

* Kažeš “kad je počinjao rat u Bosni”, jesi li bila svesna da počinje neki rat tu? Sećaš li se tog vremena?

Pa, ja se sjećam onako parcijalnih nekih slika iz tog perioda. Mislim, bila sam isuviše mala da bih mogla osjetiti neku atmosferu početka rata. Moje neko prvo sjećanje o tome da rat počinje i da se stvari mijenjaju je bio kada sam otišla te ‘92. godine... valjda april… sam krenula u školu. I sjećam se da sam se kao spremila i da sam, koliko se sjećam, čak i fizički bila krenula do nekog dijela puta i da su me moji vratili i da su rekli da od tada više ne idem u školu. Zato što počinje… mislim… Zato što se nešto dešava. Niko u tom trenutku nije… mislim moji roditelji… Niko u okruženju nije znao da počinje rat kao takav. I budući da smo mi imali vikendicu koja je bila udaljena sat vremena vožnje od K., u jednom selu koje se zove T., pored B. odakle je moj otac porijeklom. Mi smo se spakovali da li već taj dan ili sutradan. Dakle, nisam otišla u školu. Mi smo se spakovali i otišli smo svi za tu… u tu vikendicu, zato što su moji mislili da će biti sigurnije, nego u gradu; zato što su već krenule te priče da se ljudi naoružavaju, da su vojske otišle na brda okolo i da se nešto vrlo čudno dešava.

* Sećaš li se da li su pominjane neke vojske, neki ljudi?

Pa, u tom trenutku mislim da nisam bila svjesna ko je i šta je. U ovom trenutku, kada bih rekla da jesam bila svjesna, to bi bila projekcija sadašnje pozicije, zato što sam poslije dobila gomilu informacija. Ali mislim da u tom trenutku niko nije tačno bio svjestan. Iako po onome što su mi roditelji pričali, tad se znalo da neki Srbi idu iz stanova, nestaju tako misteriozno preko noći sa stvarima. Budući da sam tokom tog ratnog perioda… Mislim, K. je mjesto koje se nalazi u Hercegovini, nekako ispod te neke granice između Bosne i Hercegovine, tačno negdje između. Tako da će se poslije desiti i rat sa Hrvatima, ali te ‘92. je bio, mislim, početak rata samo sa Srbima. Ono što bih danas nazvala… je srpska vojska, u stvari. Ali, u to vrijeme… Dakle, budući da su moji bili svjesni i čuli su sve te priče da se neko naoružava, kreću u neko ludilo… Na tom samom početku mislim da niko tačno nije znao ko, šta, gdje; nego neki ljudi koji su bili srpske nacionalnosti su se iseljavali iz stanova, odlazili na B., što je bilo jedno brdo iznad grada i unutar tog brda je bilo jezero. Tako da će poslije odatle srpska vojska da puca na grad i to će biti neko ključno mjesto poslije. Ali, u tom trenutku… Mislim, ne sjećam se da je bilo ikakvih direktnih informacija o tome ko i šta. Mi smo otišli na tu vikendicu, taj dan. Moj tata je trebao u to vrijeme da otvori neki restoran i od toga svega je odustao, tako da je te stvari prenio dolje. Mi smo ponijeli nešto stvari. Ne sjećam se kako smo i kada otišli. Znam da smo dolje proveli nekih godinu dana skoro. Ne znam da l’ je bila cijela godina, ali sve do ‘93., dok nije krenuo rat sa Hrvatima.

* Kako ste živeli tamo? Sećaš li se možda nekog svog dana?

 

Da, da. Mislim, u tom periodu, dok smo bili tamo, bilo je zanimljivo to što… Mislim, to je selo. Mi nikada nismo živjeli na selu, tako da je to bilo vrlo zanimljivo. Nismo išli u školu, što je bilo potpuno ludilo. To nam je bilo čudno. I ono što je bilo zanimljivo jeste da je u to vrijeme dosta vojske tuda marširalo, zato što je tada postojala vojska. U to vrijeme u Hercegovini su bili zajedno Hrvati i Bošnjaci vojno. I kao borili su se protiv srpske vojske. Tako da je u to vijeme tu bilo jako puno vojske i bilo je potpuno nekih sumanutih stvari iz sadašnje perspektive. Znam da su bile one čokoladice koje su izgledale kao ‘Životinjsko carstvo’ na kojima su bili hrvatski vojnici, tačnije, mislim, crtani likovi, ali su bili u uniformama, sa puškama, sa oznakama šahovnice, koliko se ja dobro sjećam u to vrijeme. Tako da je bilo sve sumanuto. Dakle, nama su roditelji… Kupovali smo te čokoladice. Ja se dobro sjećam kako je to izgledalo. Moj tata je tu bio nešto kao već u vojci. S tim što se ne sjećam tog vremena dok je bio u toj vojsci; bilo je to onako poprilično slobodno, neformalno. Dakle, nije išao na neke položaje, koliko se ja sjećam. Barem nije u početku. Ono što mene vezuje za taj period je da je to bilo selo i da smo imali hrane i svega. I potpuno smo okay živjeli u tom periodu. I ono što nam je u stvari govorilo o ratu, čega se ja sjećam, najviše su bile vijesti, zato što je na tom početku rata, a to će se poslije nastaviti tokom čitavog rata, bilo ludilo zato što se rat završavao svaki dan. Svaki dan si imao vijesti: „E, sad se desila ova akcija; nakon te akcije je gotovo”, jer su svi mislili kao “Tri mjeseca i doviđenja” i nakon tri mjeseca će sve biti okay. I… I ono što nas je još vezalo za rat su priče ljudi koji bi došli da se sklone kod nas na neko vrijeme i slično. I što su se čule granate koje su padale tu na grad s vremena na vrijeme. Dakle, u zavisnosti od toga gdje bi pale, sjećam se da su se kao iz daljine čule. Granate. Mi smo tu bili onako – klinci.

Sjećam se da sam htjela da imam životinje, kozu, zato što su svi ti moji prijatelji koje sam tu stekla, bili djeca sa sela koja su čuvali krave, ovce. Izgleda da sam bila duboko isfrustrirana tim kako ja nemam sada nikakvu ovcu koju čuvam. I meni je tada bilo sedam godina. Znam da sam imala neku imaginarnu ovcu; ovcu koja je bila neko drvo koje sam tako privezala tu. (Pokazuje rukom; smeh) I to je bila moja ovca. Dakle, pokušala sam negdje u osnovnoj da se uklopim i da nastavim neki koliko toliko normalan život u tim okolnostima. Moja sestra, koja je starija od mene šest godina, je imala potpuno neku drugu dinamiku života. Ona je već bila osmi razred, tada sedmi. I ona je… Oni su se već družili. Imali su svoja neka društva koja su funkcionisala tako što bi ona otišla u susjedno selo. I dosta ljudi, koji su imali tu vikendicu, preselili su se iz grada. Tako da bi se oni družili. I tek poslije ću ja saznati da je jedan dio njenih drugova čak i poginuo godinu, dvije nakon. Da su oni kao već odrasli koji su shvatali da je to stvarno rat. Mislim, moja percepcija u to vrijeme kad smo bili na vikendici – to još ništa nije bilo strašno. Mislim, to je bio neki tih život kao na nekom selu. Kao, znaš da se negdje nešto dešava što nije dobro, ali oni su već prolazili kroz taj period gdje su bili svjesni šta se dešava.

* Sećaš li se neke priče koju si onako pretpostavljam letimice mogla da čuješ? Iz tog perioda? O ratu? O nekim dešavanjima?

Pa, sjećam se da je tata jedanput došao i rekao da je pala neka vrlo čudna granata blizu naše kuće, odnosno bomba... Tada su to još uvijek zvali bombama. ...koja nije ekspolodirala, koja je bila neka takozvana krmača, pošto su bile te neke ogromne bombe koje su tako zvali. I to su baš bile bombe, ne granate, nego nešto… Ne znam tačnu razliku. I sjećam se da je on došao i pričao da je to palo i nije eksplodiralo. I oni su to vidjeli. A u to vrijeme je stvarno, mislim i za njih, bio to eksperimentalni period, jer ni moji roditelji nisu bili direktno u ratnoj zoni, zato što je to… Mislim, bilo je tu jako puno vojske, ali ta vojska nije radila ništa. Mislim, nije djelovala konkretno. Više je bila ono kao skupljanje u kasarnama i kao neka podrška. Dakle, iz tog perioda vrlo malo sjećanja, zato što… Mislim, poslije počinje frka. Već nakon nekih sedam, osam mjeseci je krenulo polako da se... (pauza) da se sukobljavaju Bošnjaci i Hrvati, da se taj odnos zaoštrava i da se te vojske dijele. E, iz tog perioda se sjećam da su recimo nama prolazili pored kuće i pucali. Tako da smo mi ležali na podu u to vrijeme. I sjećam se jedne noći koja je u stvari… koja je bila… koje je posljednje moje sjećanje vezano za taj period, proveden na toj vikendici. Sjećam se da smo morali… Pošto je naša vikendica bila u selu, ali je bila malo izmještena. Dakle, ono kao bilo je par vikend kuća i onda je kretalo baš selo – selo u kojem je živjela moja nena u tom periodu, koja je bila tada živa. Tatina majka. Sjećam se da je tata u to vrijeme bio negdje izvan kuće i da smo bili neki rođaci i mi tu koji su se svi bili skupili. I da nije bilo sigurno, da mi, kao sve žene i ne znam, djeca, budemo na toj osami, nego smo otišli kod nene u kuću. Ipak smo u selu ako se nešto desi. I u to vrijeme su se jako zaoštravali ti odnosi između...

* Izvini, kakav je bio sastav tog sela, etnički? Znaš li možda…

E, to je zanimljivo. Znam. To selo je bilo većinsko bošnjačko, ali je tu bilo dosta Hrvata. E, u tom periodu kada kreće frka… To selo je jako poznato. T. je jako poznata zato što je… To još uvijek... Sad kreću (pauza) tužbe i sad se pronalaze ljudi koji su… Zato što… U tom periodu, kada je krenula frka između Bošnjaka i Hrvata, mi smo otišli kod nene. Nakon toga smo mi otišli za K. Jedva smo se izvukli. Doći ću do toga kako smo otišli. Ali, kada si pitala za selo… Dakle, bilo je većinsko bošnjačko, a onda je krenuo rat u tom selu između Hrvata i Bošnjaka. Tako da je bošnjačka vojska, Armija BiH pobila jako puno Hrvata, civila i budući da su… Većina mladih je otišla u vojsku na hrvatsku stranu, ostali su starci. I onda su otišli za Hrvatsku, negdje dalje ili su otišli u vojsku. Ali ostalo je dosta staraca. Mislim, ono kao starijih ljudi. I tu je stvarno bilo jako gadnih zločina od strane Armije BiH…

* Da li se to dešavalo u tom periodu ili kasnije?

 

To se dešavalo kasnije. Mi smo uspjeli da odemo za K. prije nego što je izbio pravi rat. Dakle, mi smo bili tu fizički prisutni u to vrijeme kada je već krenulo da bude zategnuto. Pa, budući da su moji u to vrijeme držali prodavnicu, koja je bila jako blizu K., mi smo otišli nešto… Pošto su se u ratu vrlo nepredvidljive stvari dešavale. Nekako ljudi nisu znali kada će se desiti taj preokret da se, ne znam, Bošnjaci iz, ne znam, te zajedničke vojske izađu ili Hrvati izađu, pa dođe do sukoba. Nikada nisi znao šta će se dešavati. Tako da smo… Moji su otišli regularno u tu prodavnicu koju smo držali. Dakle, to je još uvijek početak rata i oni su to držali na mirnoj zoni. Dakle izvan K., jer je K. već u to vrijeme bio granatiran od strane srpske vojske. I mi smo slučajno otišli zato što su… Pa, moje mame brat je imao tu vikendicu pored prodavnice i mi smo tu otišli. Moja sestra je ostala u vikendici u T. I onda je došlo do zatvaranja granica. Dakle, tačno su postavljene granice na izlazu iz T. i tu je krenula frka između… odnosno rat između Bošnjaka i Hrvata koji su do juče bili zajedno u vojsci. I onda su moji uspjeli da se probiju tamo, uzmu sestru i imali su problema pri povratku, zato što tatu nisu htjeli da puste i ne znam, neko ludilo. Al’ budući da je tata odatle rodom, znao je tog čovjeka koji je u to vrijeme bio u hrvatskoj vojsci i pustio ga je.

* Da. U to vreme T. pripada… Tamo su Hrvati…?

Ne. Tamo su svi zajedno u tom trenutku kada se mi pokušavamo… kada se moji izvlače. Tamo su svi. Mislim, i jedni i drugi, zato što je bilo, kao što sam rekla, većinski bošnjačko selo. Bilo je i Hrvata i tu je bila ta zajednička vojska. I u trenutku kada kreće frka su svi tu. I zato je došlo do rata. I jedni i drugi su na tom prostoru. Mi smo se uspjeli izvući prije nego što je nastupio rat. Znam da je tata rekao da je ostavio pušku jednom rođaku koji je ostao tamo da se bori. A mi, svo četvoro, smo se izvukli. Tako da mi u vrijeme pravog sukoba nismo bili tu. Dakle, mi smo bili… Njih troje su se izvukli u to vrijeme kada je već krenula frka. Oni su postavili granicu. Samo ne mogu da se sjetim kako se tačno zvala ta jedinica. U to vrijeme već nastaje… Formira se HVO kao čisto hrvatska, formira se Armija BiH kao… Sad se tu da razgovarati da li čisto bošnjačka ili miješana. Uglavnom dolazi do raskola. I u to vrijeme se tamo dešava stvarno zločin, ogroman od Armije BiH, ljudi su čak zapaljeni u kućama. Neki od tih naših komšija su ili ubijeni, pa zapaljeni ili zapaljeni u kućama. Mi smo to poslije saznali od ljudi koji su bili tamo. I budući da sada kreće ta tužba, zanimljivo je to da što je u to vrijeme došla... vojska iz drugih dijelova BiH. Dakle, nije bila… To nije bila samo Armija BiH formirana od ljudi, Bošnjaka koji su bili tu, nego su došli ljudi iz drugih dijelova BiH. To se dosta dešavalo, zato što se išlo tom pretpostavkom da… Ipak, kada je komšija na komšiju, ipak može doći do toga ‘da l’ mogu il’ ne mogu?’. Ali ako dođu ljudi sa strane, onda je to išlo malo lakše.

*Kada si čula za to… o svim ti dešavanjima? Pretpostavljm da…

Sad se ne mogu sjetiti tačno.

* Da li se sećaš možda svoje reakcije na tu vrstu vesti?

Pa, mislim, to meni nije bilo ništa dramatično, zato što u tom trenutku se mi selimo za K. i tamo je bio apsolutni rat. Tako da… Ne sjećam se nekog šoka. Ja sada… Sada kada razmišljam, ja se ni ne sjećam dana kada smo mi došli u K., kako je to izgledalo. U stvari, sjećam se da smo neko vrijeme prvo bili kod rođaka. Ali, mislim… Ne sjećam se da li sam do tih informacija došla poslije rata il’ tokom rata. Ali će se u sljedećem periodu… Sljedeće tri godine u ratu će se dešavati toliko stvari da te informacije... Meni ni sada nisu strašne u odnosu na ono što sam lično preživjela. Tako da mi je to onako… mislim… nije mi nešto tragično, tragičnije u odnosu na gomilu drugih stvari koje su se desile. Ali jeste zanimljivo kao nešto što je nastalo kao konflikt nakon što smo mi otišli. I sa komšijama i sa ljudima sa kojima smo živjeli u tom periodu.

* Dakle, vi dolazite u K. U K. je već… jesi li rekla, bio opšti rat?

Da. U to vrijeme dok smo mi još bili tamo, tokom te godine dana, trajao je rat između srpske vojske i u to vrijeme… Nisam sigurna da l’ se to zvalo... zajedničke vojske Hrvata i Bošnjaka. E, kad mi dolazimo u K., dakle još uvijek je aktivan rat između srpske vojske i (pauza) do tada zajedničke vojske Bošnjaka i Hrvata. I u tom trenutku, mi dolazimo u K. Dakle, nastaje rat sa hrvatskom vojskom. Dakle, u tom trenutku, na tom području, u čitavoj Hercegovini, Mostar takođe… Ali u tom dijelu gdje smo mi bili nastaje rat između Armije BIH, HVO-a i srpske vojske. I tada mi dolazimo u K. koji je bio zatvoren, poprilično i sa svih strana. I mi ostajemo u K. sljedeće tri godine. U apsolutnom ratu.

* I kako ti je izgledalo? Sećaš li se možda? Sećaš li se nekog događaja? Nekog svog osećaja?

Sad me pitaš kako, tokom te čitave tri godine? Mislim, tokom čitavog tog rata?

* Da. Kako god želiš. Ako se sećaš, možeš da mi ispričaš kad ste došli i kad je krenuo taj opšti rat. Da li si uopšte shvatila da je ovo ipak neki prekid sa prethodnim, nekim relativno mirnim životom?

Da. Ono što je zanimljivo jeste da u to vrijeme kada se mi doseljavamo u K.; vraćamo u K., naša kuća je bila zapaljena. Dakle, naša vikendica (u kojoj smo bili predhodni period) je potpuno zapaljena. I mi dobijemo tu informaciju. I moji… U toj vikendici se nalazilo jako puno stvari koje smo imali. Taj restoran koji sam pomenula da tata treba otvoriti, sva ta oprema se nalazila dolje. I to je bila nova kuća koju su moji izgradili. I dakle, potpuno je uništena. I sjećam se da mi dobijamo tu informaciju i da su moji potpuno hladni; kao ‘okay’. Zato što tokom tog perioda se mi nalazimo u ratu. Granatiranja se dešavaju svakodnevno i onda mislim, to fizičko uništavanje imovine nam u stvari nije uopšte bilo nešto posebno bitno. Kao okay, kuća je srušena, svi smo živi. I to je bilo nešto što je bilo bitno u tom trenutku. E, sad se ne sjećam tačno, mislim, kako sam se ja osjećala kad sam shvatila da padaju granate i sve to zajedno. Tog nekog prekretnog perioda se ne mogu tačno sjetiti. Ali uglavnom, ja se nakon nekog vremena navikavam; svi se mi navikavamo na taj život pod granatama. Krećem da idem u školu i ono što je bilo zanimljivo, jeste da je moja škola bila poprilično udaljena od moje kuće, tako da sam morala tokom mog odlaska od kuće do škole, dakle, pored te mogućnosti da granate krenu padati u svakom trenutku, morala sam preći pored, preko raskrsnice koja je bila centralni dio grada na koji je pucao snajper. Iz ove moje sadašnje pozicije, to je bilo potpuno suludo zato što sam u tu školu išla svaki dan. Ne znam zašto, ali me je mama vodila zato što nas nije htjela… nije me htjela pustiti samu. Bilo mi je osam godina u to vrijeme. I sjećam se dobro da je tu bilo potpuno ludih stvari za te tri godine. Sjećam se jedanput da smo prelazili preko toga raskršća gdje nam je metak tako pored glave prozujao i kao nešto smo se pokušali sakriti.

I sjećam se jedanput da… ono što… To je dan koji mi je jako, pored par ostalih, ostao u sjećanju…. jeste da smo bili u školi, a škola je bila neko staro skladište neke fabrike namještaja, recimo. I mi smo bili u podrumima te fabrike i… ovaj… I onda bi mama došla po mene i počelo je da puca. I mi smo krenuli… kad smo krenuli da se vraćamo kući, krenulo je da puca. Sad to je bilo … Ta moja škola je bila odaljena od kuće, ne znam, možda… Koliko je to moglo biti kilometara? Ne znam da l’ bješe dva, tri, pet maksimalno. Mislim da nije bilo više. Al’, mi smo išli od negdje jedanaest ujutru do sedam, osam uveče. Dakle, tih pet kilometara. Zato što bi to izgledalo da… Kao mi krenemo, krene da puca, krene granatiranje, sakrijemo se u neku zgradu. Pa, opet krenemo par koraka, pa krene granatiranje. I mi smo se sve tako sakrivali. I sjećam se da je bio grozan trenutak kada smo najzad uspjeli da dođemo do ulice, naše ulice. Mi smo živjeli u kući. Bile su stepenice do te kuće. I mi smo došli do ulice, nakon tih nekih sedam, osam sati pokušaja da stignemo do kuće i preživimo. I došli smo do stepenica. Ispod stepenica mama je rekla: „Trči! Ja ne mogu više“. Kao, noge su joj se odsjekle. I sjećam se da sam rekla: „Neću“. Kao: „Nema šanse da te sad ostavim samu“. I sjećam se da je ona govorila: „Idi, ja ću doći. Ne mogu sad da se popnem uz te stepenice“. Valjda jadna žena čitav dan pokušavajući da mene spasi i da mi dođemo do kuće i više nije mogla. Sjećam se da sam tu počela da plačem i da sam rekla: „Ja neću sama da se penjem. Ja tebe ne mogu ostaviti“. I ona je uspjela negdje da pronađe snagu i da se mi zajedno u tom trenutku popnemo. I gore je bila sestra sa nekim prijateljima. I to je bio, recimo, jako specifičan dan.

Pored toga, mislim… Sad se tu razvijao neki normalan život. Mislim, ono što je zanimljivo jeste da u ulici u kojoj smo mi živjeli, u K., da smo mi jedini bili kao muslimanska porodica do početka rata. Sve ostalo su bile srpske i hrvatske porodice. Što će se naravno, u mom nekom sjećanju poslije iskristalisati. Zato što sam, mislim, bila isuviše mala. Vjerujem da su se te razlike uvijek znale, zato što ne mislim da je to neka… Ne vjerujem u tu priču da su ‘92. svi skontali koje su nacionalnosti. Ali ja sam bila još uvijek mala. Sa sedam godina uopšte nisam kontala.

* Sećaš li se odnosa sa komšijama, mislim Srbima i Hrvatima?

Mi smo imali super odnos prije rata, ali se ne sjećam toga puno, ali znam da smo imali super odnos tokom rata. Mada znam da su neki od tih ljudi, mislim…Sa nekim od tih ljudi, pravilno je reći smo imali… (vibrira telefon) Sa nekim od tih ljudi smo imali... (gleda telefon) Dragana. Je l’ možeš zaustaviti? Ali to se ne smije raditi?

(Pauza desetak minuta)

* Nastavljamo. Pitala sam te da li se sećaš kakvi su odnosi bili sa komšijama u tom periodu?

Da. Tokom rata smo imali, iz moje perspektive kao djeteta i kao nekoga ko je imao prijatelje tu… Mi smo imali stvarno super odnose i tu stvarno nije postojala neka razlika. S tim što znam da su neke od naših komšija odvodili zato što su bili druge nacionalnosti. U to vrijeme se to zvao zatvor. Poslije će se ustanoviti da… Ja ću iz svojih saznanja ustanoviti da to nije bio zatvor, nego logor. Ali, to se još uvijek zvanično u Bosni, odnosno u tom mjestu zove zatvor. Ali to je bio logor koji je bio u sportskoj dvorani koja je pripadala mojoj školi, iznad moje kuće. Ovaj, i znam da su neke od komšija odvodili. To nisam nikada vidjela, ali sam… ne znam… čula priče da su… ne znam, jedno-dvoje komšija odveli tamo.

* Sećaš li se kako si reagovala na te priče? Kako su drugi kometarisali to što neke ljude odvode?

Pa, ja mislim da u to vrijeme… Ja sam sve to... Ja sam svega toga postala svjesna tek poslije...

* Sećaš li se možda da li je tvoj otac u tom periodu pominjao kako se on osećao?

Ne. Ja se ne sjećam da je moj otac uopšte pominjao to kako se osjeća tokom rata. Mislim, ja imam vrlo malo sjećanja na njega tokom tog perioda, zato što on većinu vremena ne bi bio tu. (Pauza) Ono čega… što… Slika koja je meni jako upečatljiva, povezana sa mojim tatom, je nešto što je meni bilo šokantno iz te perspektive, a to je da se sjećam da je otišao u nekom trenutku na položaj, na liniju. I on je dakle jedan period tokom rata je bio na dužnosti, vodio je zarobljenike. Jednu noć je proveo na liniji, na prvoj liniji, gdje je bilo, po njegovim pričama, katastrofalno. I te večeri se sjećam (to je bilo negdje na početku, kada smo se mi vratili u K.) da je mama ludila zato što je on otišao od kuće i niko nije znao gdje ide. On nije znao gdje ide, nego su ga kao pozvali na dužnost. I znam da je mama pokušavala da čitavu veče dođe do informacija gdje se nalazi, zato što ga nije bilo čitavu noć. I znam da je to bila katastrofalna neka noć u kojoj smo mi tako… Nismo ni spavali, mama je histerično pokušavala da zove telefonom svakog koga je znala da dođe do informacija. I on je pričao poslije, sad isto se ne sjećam u kom trenutku nam je to ispričao, kako je ta noć bila katastrofalna zato što on nije bio pripremljen za liniju. Mislim, nije znao šta da radi. I tu noć je, čitavu noć je pucalo oko njih. Oni nisu znali ni gdje se tačno nalaze, ni šta rade. I oni su… Poslije se ispostavilo da su bili na prvoj liniji. U tom trenutku dakle, kada je došlo do raskola, toliko se pucalo, da je to bilo strašno, i da su granate padale svuda oko njih. Neki čovjek je bio ranjen i… Mislim, potpuni haos. Ali se ispostavilo poslije rata da je on sreo… da li tog čovjeka… Ali, mislim da je sreo nekog drugog druga koji je rekao da je bio sa tatinim jako dobrim drugom, koji mu je rekao kako ga je gledao na nišanu tu noć, s druge strane. I kako su... (pauza)

* Izvini, s tatinim dobrim drugom koji je bio s druge strane?

Koji je bio s druge strane. Dakle, sve… Mislim da je sve to pričao tati neko treći koji je sreo tog njegovog druga. I to je bilo poslije rata. I to je jako zanimljiva priča ako je istinita. Mislim, oni svi tvrde da jeste. I pošto je tata pričao da se tu noć toliko pucalo da njemu uopšte nije bilo jasno zašto protivnička vojska nije osvojila taj položaj zato što su mogli doći i sve ih pobiti. Zato što su to bili... To je bilo ‘93. i tu su bili ti neki ljudi kao moj tata, koji nisu baš do tada imali rat; iskustava u direktnom ratovanju. I rekao je, da ga je on vidio preko tih nekih nišana, dvogleda, čega god. I da je rekao da nije znao šta da uradi. Da je znao da ima dovoljno vojske da može sve njih da pobije, i da zarobi i da osvoje taj položaj. I da je rekao kao… spustio je dvogled… da je on bio kao vođa ili šta li, i da je rekao: „Njih ima užasno puno. Moramo čekati do sutra ujutru da bismo krenuli na akciju“. Dakle, on je to izmislio zato što je znao da će sutra doći smjena i da će moj tata otići. I na taj način je on ustvari, recimo, potencijalno preživio ili nije završio u logoru. Što je jako zanimljiva priča.

* Jesu li se oni nekada sreli nakon svih…?

Ne znam. Ne znam. Nisam sigurna. Mislim da ne, al’ nisam sto posto sigurna. Mislim, ono što je zanimljivo u svom tom periodu, i poslije, i sada i kada posmatram tako... Ne znam sada svog tatu i u tom periodu svog tatu, mislim… Nemaju oni taj osjećaj da bi on trebao da se ode naći sa tim čovjekom. Dakle, nema tu… Ne postoji tu neki senzibilitet u tome da bi on možda sebi pomogao da ode popričati s tim čovjekom. Nego su to poprilično neke zakopane pozicije. I u ovom trenutku ne mogu reći koliko je tu prisutna sada ta mržnja, nacionalna odvojenost ili ne znam šta, već… nego… Sada razmišljam o tome, koliko ustvari on pokušava sada da vodi normalan život, ne osvrćući se pretjerano na taj period i ne dajući tome neki veliki emotivni značaj. Dakle, kao desio se rat, on je bio vojnik i to je sad prošlo. I on sada treba da ide da živi normalan život. I sad zaboga, zašto bi on išao da se nalazi s nekim?!

* Da li si ikada pričala s njim, sada kada je rat prošao? Da li si ikada s njim pričala o ratu? O tome šta se dešavalo?

 

Pa, da, mislim. U Bosni, konkretno u mojoj porodici, postoji ta… eto neka… ja to zovem kolektivna terapija. Dakle, ljudi jednostvano stalno pričaju o tome da bi im bilo lakše. A… Ali u stvari, to je poprilično nekonstruktivno, zato što se to svodi na tako to prepričavanje događaja. Kao što ja sad tebi pričam. Ali tu nema nekog konkretnog djelovanja. Tako da, da. Mi pričamo jako puno o tome. On je meni pričao sve ove stvari. Ja to inače ne bih nikada znala. I baš, zadnji put kada smo se vidjeli mi je pričao o svom prvom iskustvu kada je išao u Republiku Srpsku, kako se osjećao kada je sreo brata od svog dobrog prijatelja, koji je bio u jednom logoru koji je bio pored K., koga su ubili tamo. I kako je on bio prestravljen od toga da sretne njegovog brata i da nije znao kako će da reaguje taj njegov brat, budući da se tata sad nalazi u Republici Srpskoj, u gradu u kojem taj čovjek živi. I kako je taj čovjek njega zagrlio, kako su se oni pozdravili. Al’ prvi put mi je pričao o tome kako se on osjećao u tom trenutku. Što tokom rata i sada… Mislim, ono što mi priča je kao da se osjećao loše kada je bila ta noć, gdje nije znao da li će preživjeti, neće li preživjeti. Ali većina toga se ustvari svodi samo na prepričavanje. Čak i kada priča o tome kako se osjećao. Mislim, ja bih njemu nekada rekla: „Pa dobro, zar ti stvarno nemaš želju da vidiš sve te ljude?“ Mislim, kao: „Šta ih imam sada vidjeti i to je sad prošlo. Ljudi žive svojim životom. Ja živim svoj život“. Tako da većina toga, i kada se priča o emocijama, priča se na način da mi pričamo o nečemu, ali nema tu neke konkretne… Mislim, čak ni s moje strane. Recimo, ja nikada nisam osjetila potrebu da odem naći svog učitelja. Dakle, nije zbog toga što ja mrzim tog čovjeka ili bilo šta, nego zbog toga što je tu isuviše ljudi koje bi ja trebala vidjeti. To je, mislim, iz moje perspektive, a vjerujem da je tako i iz njegove. To je toliko kompleksan proces da… Ne kažem da je to razlog zbog koga treba odustati, ali ono na šta sam ja u ovom trenutku fokusirana i što mislim da ustvari prvobitno mora da se desi, to je da se ja lično pomirim sa te četiri godine, zato što su svi ovi parcijalni događaji o kojima mi pričamo samo dio priče. Ono što je za mene mnogo važnije… Dio te priče jeste to, što je to toliko traumatičan period da… Mislim, tu ima toliko događaja. Kada si me pitala, kao: „Ajde, ispričaj mi jedan dan“. Mislim, meni je to sada, iskreno, poprilično besmisleno, zato što ja tebi mogu ispričati pet, deset, petnaest jako bitnih događaja za mene iz tog perioda. Ali mislim, mogu ti ispričat neku rutinu, kao ja sam išla u školu, i bilo je strašno zato što je moglo da puca. Ali, ja sada nemam neke konkretne emocije vezane za to zato što mi to još uvijek izgleda kao neki film koji se nekada desio. Ali postoji tu gomila stvari da…

Taj događaj za koji sam krenula da ti kažem, koji je vezan za moga oca i koji mi je jedino možda onako eksplicitno povezan za sjećanje na njega. A to je bio… da je otišao na liniju i da ga nije bilo određeni vremenski period. Sjećam se da sam stajala na toj terasi, pošto smo živjeli ovako blizu (pokazuje rukom), blizu kraja te ulice. I tu je bila ta šuma i tata je bio na položaju u nekoj šumi, gore negdje, valjda. Jer se sjećam njega potpuno promijenjenog, potpuno sijedog, jer… Ja se njega nisam sjećala toliko sijedog kada je otišao. ... kako trči odozgo sav tako prestravljen, mršav, sijed, preplašen. Mislim, tačno se sjećam u tom trenutku njega tako u toj uniformi, neke kose narasle, sijede, potpuno mršavog, promijenjenog. I znam da mi je to bio onako poprilično upečatljiv i traumatičan odnos prema nekome ko ti je otac. Imaš osam, devet godina i gledaš svog oca potpuno promijenjenog i potpuno prestravljenog. Sjećam se da je došao kod nas kući, da je donio po prvi put u životu neki large paket neke hrane, strane, koji su oni dobili, koju mi nikada eto, uz svu tu neimaštinu tokom rata, nismo pojeli, zato što smo mi ipak neka bosanska porodica koja sada tu neku gotovu hranu u nečemu… Nikada je nismo ni otpakovali da vidimo šta je unutra. (Smeh) I to je genijalno. Vjerovatno da smo imali neku glad da nemamo šta jesti da bismo to na kraju pojeli. Ali recimo, to je, mogu reći, jedno od vrlo rijetkih, recimo, eksplicitnih sjećanja da mi je bilo povezano s njim. Čak možda i jedino sjećanje da ga se, iskreno, sjećam u uniformi tokom tog čitavog period. A bio je stalno... Mislim, išao na položaj.

* Sećaš li se svog osećanja možda? Bila si mala, ali sada si opisala taj momenat, on je sed, narasla mu je kosa, mršav je, trči… Možeš li da se setiš osećanja dok si ga gledala takvog?

Znaš šta, tu imamo jedan mali problem, zato što se ja ne sjećam, generalno, osjećanja vezanih za taj period. Mislim, prolazeći kroz psihoterapiju, terapeutkinja mi je rekla da je to zato što se ja nisam još uvijek suočila sa svim tim. Većinu tih stvari imam samo na nivou sjećanja. Ali još uvijek je to poprilično onako, kažem ti, na apstraktnom nivou filma. Tako da se sjećam sebe kao vrlo male i u ovom trenutku, ali to stvarno nije osjećaj. Ali, ono što ja mislim da sam osjećala u tom trenutku jeste bilo to, da mislim (sad je ovo već psihološko tumačenje) da sam doživjela njega kao nekoga ko mene ne može da zaštiti, ko je sav preplašen, mislim, ko treba da bude otac koji će vas voditi u životu, koji će ti dati sigurnost. Mislim, ja sam njega vidjela kao jako preplašenog i izmijenjenog. I ono što ti jedino mogu reći je da znam sa sigurnošću da sam tada osjećala šok. Kao, apsolutni šok. I znam da stvarno nisam mogla vjerovati koja je to transformacija. Mislim, potpuno mi je...

I ono što je možda ustvari još bitno, a vezano je za tatu, jeste… mislim kao… U toku te tri godine postoji nekih faktografskih par važnih slučajeva… Na nivou fakata u stvari jeste da je moja rodica poginula. Ćerka od maminog brata koja je tada imala četrnaest godina. I ona je poginula od granate. I to je jedna stvar koja je kao fakat. Nešto što je obilježilo nas sve i to se, nažalost, desilo na kraju rata, već ‘94. kada smo... Pošto smo mi porodično jako bliski. To je mamin jedini brat. To je s mamine strane jedina porodica koju imamo tamo. I s njima smo bili čitav rat. I svima je bio cilj, i to se osjećalo, da preživimo do kraja. I znam da smo uvijek bili zahvalni, kada bismo se skupili, na tome da smo svi na broju. Dakle ono, kuća nam je izgorjela, stan su nam… i stvarno ništa nije bilo bitno. I znam da moji nikada nisu tugovali za tom kućom u tom periodu, niti za bilo čim. I stvarno smo bili sretni da smo svi uspjeli da doguramo do kraja. Zato što… ‘93. sam ranjena u ratu. (Pauza) I ono, to je bio poprilično traumatičan događaj, naravno, za nas sve koji smo bili tu prisutni. Zato što… Mislim, ja nisam nešto puno ranjena. Ovaj, imam geler u nozi, ali moja jako bliska prijateljica koja je, kao eto... Zanimljivo je da taj dan u toj sobi... Sad ja skačem ovako. Je l’ to okay?

* U redu je, naravno.

Ovaj… Jer taj dan u toj sobi… Po pitanju tog tvog pitanja kako smo se slagali… smo bili ja, moja sestra, moja, u to vrijeme, najbolja prijateljica, S. koja je bila Srpkinja i najbolja prijateljica moje sestre, D., koja je bila Hrvatica. I mi smo svi živjeli u istoj ulici u to vrijeme, dok je bio rat sa Srbima i sa Hrvatima i sa Bošnjacima. Dakle, svi su sa svima ratovali. I nas tri smo sjedile kod nas ustvari i granata je pala preko puta. I moja sestra i njena prijateljica su se izvukle bez ičega. Ja sam ranjena malo. Ali S. je jako ranjena i ona je jedva preživjela u tom periodu. I mislim, sjećam se tog trenutka kao nečega što je bilo potpuno kao nadrealna filmska scena, u kome se sjećam jedino bljeska. I sjećam se mirisa baruta i mame koja histerično otvara vrata i viče nam da izađemo. I kao, ja se sjećam da sam ja izašla potpuno normalno i da je izlazila S. ispred mene i niko nije… Mislim, to su stvarno sekunde bile. I izlazile smo iz te sobe koja je bila sva tako zadimljena. I kao jednu, po jednu…

Znaš šta… Kao, prva S. sa tako nešto nekom rukom… I ona je već u tom trenutku… (zvuk petardi od spolja) Utakmica… Govoreći kako je slomila ruku i mama joj kao govori: „Ma dobro, nije ti ništa. Uđi unutra“. Pošto smo se mi sakrivali u WC-u koji je bio bukvalno u brdu. Nije imao prozora, nego tako… Da smo vrlo rijetko išli u podrum stvarno. Zato što je on imao istu funkciju kao podrum. I mama, koja njoj histerično govori: „Nije ti ništa. Sjedi. Slomila si ruku, nemoj da dramiš“. Koja potpuno… Mama, koja je racionalna u tom trenutku. I ja, koja idem. I u tom trenutku se mi nalazimo u tom WC-u sa nekim bijelim... To se kod nas zvalo jambolija, al’ to je ovo (pokazuje rukom na ćilim), kao ćilim bijeli. I S. koja okreće leđa, koja su sva krvava i koja počinje da povraća krv.

I moj tata, koji je prije toga uvijek padao u nesvijest kada vidi krv, koji nju uzima... Ona počinje tu da povraća krv i da govori kako će umrijeti. A ja u tom trenutku... Dakle, to je ‘93., ja imam devet godina. Ona ima deset godina u tom trenutku. I tata koji nju iznosi. I u to vrijeme, budući da je bila ‘93. i… Taj dan je bio zanimljiv, zato što je u to vrijeme došlo do nekog sukoba sa hrvatskom vojskom i to baš u našoj ulici. Odnosno, u to vrijeme sa hrvatskim civilima, civilima hrvatske nacionalnosti. Odnosno, muškarcima koji su otišli iz ulice na okolno brdo i Armije BiH koja ih traži okolo kao, zato što idu na neprijateljsku stranu. Dakle, apsolutno je ludilo. I u to vrijeme, na svu sreću, pored nas u toj kući (jer je S. živjela preko puta), u nekoj polu-izgrađenoj kući, je bilo jako puno vojske Armije BiH. Tako da su oni uletjeli u tom trenutku, zato što se kod nas dešava haos. S., koja je sva u krvi, koja ima prostrijelne rane tu i mi, koji smo… Troje nas koji smo u apsolutnom haosu. Još uvijek ne kontajući šta se dešava, zato što su to bukvalno minute u pitanju. I tata moj, koji nju iznosi. Mislim, ona je jedinica kod roditelja i to je apsolutna strava. To se dešava kod nas u kući. I neko je tu valjda… Ja tu nisam prisustvovala… To je sada njihova priča, jer sam ja u WC- u u tom trenutku. Nju je neko odveo u bolnicu. I taj čovjek koji ju je odveo… kad se vraćao, poginuo je. Zato što ga je snajper pogodio. (Pauza) I moje sjećanje je to, da ja po prvi put svog tatu… zato što moj tata nije pušio šest godina… Dakle, ja ga se ne sjećam kao pušača. ...kojeg ja prvi put vidim sa... Možemo li...? (Pokazuje da prekinemo snimanje)

* Pričale smo o momentu kada si videla… kada je S. bila ranjena, tvoja najbolja drugarica tada, i o tvom tati koji je izneo... aha?

Da. Pričale smo o tome kako sam ga tada nakon… prvi put u životu vidjela da puši. I sjećam se, da mi je to ostalo onako, poprilično upečatljivo zato što mi je to bilo šokantno. Mislim, ne toliko šokantno, koliko vjerovatno u okvirima čitave te situacije još nije… Vidiš nekoga ko ti je otac da po prvi put puši, to je malo onako, poprilično čudno. I to je bilo posljednja stvar onda… Pošto u tom čitavom trenutku niko nije skontao da sam ja ranjena, pa ni ja sama. I onda smo mi sjeli u to kupatilo. Ja se sjećam da sam sjedila pored WC šolje onako, naslonjena. Pošto smo mi provodili užasno mnogo vremena u tom kupatilu. Mislim, većinom tokom te tri godine. I ja sam tako stavila nogu i onda je moja sestra počela da vrišti zato što sam imala neku roze trenerku i ona je vidjela krv. I vidjela je da je tuda pocijepana trenerka. I ona je tu počela da vrišti i… U to vrijeme, S. je već bila otišla, to jest odveli su je. Budući da je bilo isuviše riskantno da me voze negdje, a to je bila isuviše mala rana, došao je neki vojnik, od tih koji su bili tu. Budući, dakle, da je on od onih na liniji koji non-stop gledaju te rane, pa da kao on pogleda, da vidi da li (pauza) ima potrebe da me voze negdje. I došao je to i pogledao. I rekao je to okay, da će zarasti. I to je posljednja stvar. Mislim, njega se posljednjeg sjećam da sam ga vidjela. Budući da je mama negdje izronila apaurin u tom trenutku, koji mi je dala i koji sam ja popila, zaspala sam nakon toga i kada sam se probudila sjećam se da… Prva scena koje se sjećam kada sam se probudila, je sjedim u našoj dnevnoj sobi. I ovako je do pola zazidan prozor… ovim betonskim blokovima zato što je tata onda odlučio da sve prozore zazida. Tako da smo sljedeću godinu i po živjeli sa potpuno zazidanim prozorima. Nije malterom zidao, nego je naslagao tako te betonske blokove. A tamo u sobi, gdje smo mi ranjeni, stavio je ova naša vrata i stavio ih tako pored, u slučaju da padne ponovo granata, bar da se nešto zadrži tim vratima. Mada, nismo nešto provodili vrijeme u toj sobi uopšte. Dakle, nismo tamo nešto pretjerano ulazili, nismo više ni spavali u toj sobi. Sjećam se da su u tom krevetu, na kom smo sjedili, na tom kauču, po toj stranici je bila gomila gelera koji su se zadržali. Tako da je samo jedan uspio, jer sam ja držala ovako nogu... (pokazuje) Tako da je samo jedan uspio da prođe, na svu sreću. Al’ sjećam se da je to godinama poslije stajalo tako. Valjda mislim, da je to još jedna zanimljiva situacija. Mislim, specifična situacija koje se sjećam. Da mi je tata bio onako specifičan… Mislim da je nešto specifično bilo povezano s njim.

* Pominješ tatu, šta je sa mamom? Jesi li sa njom pričala o tome šta se dešava ili šta se dešavalo tada? Kako se ona nosila sa svim tim?

 

Ona je u stvari, imala negdje, što se tiče nas porodično, i težu ulogu u svemu tome. Mislim, iz moje neke perspektive. Zato što je ona morala da vodi računa o našoj sigurnosti. Dakle, svaki dan da mene vodi u školu i da vraća. Da vodi računa o B. koja je u to vrijeme… Mislim, kroz taj period je B. trenutačno mnogo teže prolazila, rekla bih, nego ja.

* B. je tvoja sestra?

B. je moja sestra. Zato što je ona bila 6 godina starija i bila je u pubertetu u tom vremenu. Tako da je za nju to bilo više neizdrživo. Mislim, po čitave dane zatvoreni u tom kupatilu. Ona krene da izađe, pošto su se oni sastajali u nekoj drugoj ulici, u podrumu. Imali su kao uređen podrum za njih raju. Ona krene, granate krenu da padaju, ona mora da se vrati. A u tom periodu je imala dečka i mislim, to je bilo potpuno ludilo. I onda je mama morala da vodi računa o tome da l’ je ona sigurno stigla do tog podruma, gdje se nalazi, da l’ imamo šta da jedemo, gdje je tata. Tako da, ja u stvari iz ove perspektive, uopšte ne mogu da zamislim kako je njen život izgledao. Ona je u osnovi bila okay. Mislim, mi smo svi bili manje-više okay u tom periodu. Mislim, B. bi kao imala veće probleme s vremena na vrijeme. Govorila bi na kraju: „Ja više ne mogu. Ne mogu“. (Pauza) Ali nekako, kada se nalaziš u tim okolnostima… Mislim, probudi se ta čovjekova sposobnost adaptacije, jednostavno tako da… Iz ove perspektive sve je to bilo suludo. Kao kakva škola, kao mani školu. Stvarno, ljudi… Kad se tako nalaziš u tako potpuno nenormalnim okolnostima probaš da izgradiš neki normalan život. Zato što je to jedini način da živiš u stvari. Tako da je mama bila okay, sve do perioda dok moja rodica E. nije poginula, zato što… To je bila ćerka njenog brata. I mislim, sjećam se tog dana, mislim, kad je pala ta granata koja je ubila E. Mislim, mama je krenula automatski.

Pošto to je bila već ‘94. i mi smo već mogli da procijenimo kad padne granata u koji dio grada je pala. I mama je procijenila da je pala u njihov dio grada. I ona je histerično krenula da ih zove. Pošto su u K. radile veze unutar grada cijelo vrijeme. Nije se moglo dobiti Sarajevo ili ništa izvan. Ali manje-više… Kako u kojoj kući, ali kod nas su, mislim, skoro čitavo vrijeme radile. I onda je ona njih krenula histerično da zove i nije mogla da dobije nikoga. I ja… Tek su negdje na kraju dana, nazvali i rekli da ju je samo staklo posjeklo iza uha i da je u bolnici. I mama je pitala: „Da li je svjesna?“. I oni su rekli kao: „Pa eto, manje-više“. Da bi se ispostavilo… Ujutru u šest je njen brat nazvao. Brat moje mame, otac E. i… mislim, to je bilo poprilično… Zato što je on bio policajac. I on je nama uvijek bio neki autoritet. Čak i više nego tata, zato što je bio taj policijski tip. I sjećam se da je mama pričala kako je on urlao preko telefona, da je plakao iz bolnice. Meni je nekako još tada ostala u sjećanju ta moja imaginarna slika njega kako plače. Nekoga koga doživljavate na takav način i on je… Mislim, on i danas plače kada odemo na groblje i tako to. Ali znam, od tog trenutka mama je postala pogubljena. Ona je to jutro krenula prema njima. Pošto ta moja rodica ima stariju sestru koja je još uvijek živa. I ona se usput oblačila. Kako ona kaže, tako po gradu, potpuno sumanuta. I onda je došla tamo i ušla je u kuću i pitala je gdje je sestra, Dž. i… Tu je bila još neka rođaka koja je prespavala tu, i rekla je: „Spava“. I moja mama je histerično ušla u sobu, pošto je moja mama taj tip, i rekla: „Šta ima da spava? Sestra joj poginula“. I onda je ona to njoj rekla. I ova se tu naravno, pogubila. I od tog perioda je mama naravno, onako malo bila utučenija. Dosta bi bila tužna i… Al’ to je trajalo možda godinu dana… možda… da, nešto više… oko godinu dana. Dok se nije završio rat. Tako da… Ona je ustvari pokušala negdje da sve nas drži pod kontrolom. Mislim, tata je manje-više, iz moje sadašnje percepcije te situacije, a vjerujem da su se i oni tako osjećali... Ne sjećam se neke drame, manje-više je bio siguran zato što je ostatak rata tata bio na dužnosti u kuhinji i kuhao bi hljeb. Tako da ne bih rekla da je išta više bio izložen opasnosti nego da je bio u gradu. Mislim, tako da… Ne znam koliko se ona za njega brinula. Nikada nije pričala o tome. Ali mislim da… Kada se nalaziš u tim okolnostima gdje prvo moraš da vodiš računa o djeci, da l’ su živa, da l’ imaju šta da jedu, da l’ smo svi mi živi. I o tome da imaš komšiluk okolo, prijatelje čiji su isto tako muževi negdje. Vjerujem da to daje taj neki osjećaj zajedništva u kojem se svi oni lakše nose s tom situacijom. Tako da se ne sjećam nekih drama, gdje je tata, šta je tata? Mislim, ne sjećam se generalno nekih drama s njene strane. Osim tog trenutka kada smo bili na tim stepenicama kada ona nije više mogla.

* A sećaš li se možda njihovih odnosa? Kako si ih videla? Da li si se uopšte bavila time? Kakvi su odnosi između njih dvoje?

Tokom rata?

* Da.

Pa, ja ne bih rekla te… Tako da se taj odnos negdje unormalio ustvari, tokom rata. Zato što on nije izlazio, bio bi na liniji i vratio se nazad. Nekako, ali u isto vrijeme taj odnos u toku rata nije ni postojao zato što… Potpuno je čitava pažnja bila usmjerena na druge stvari. Tako da se ja ne sjećam nešto pretjerano njihovog odnosa osim što smo provodili neko vrijeme zajedno kada je tata tu. Mislim, tata bi se brinuo koliko je mogao. Mislim, njen brat se dosta brinuo za nas, zato što je on bio u policiji i bio je u gradu cijelo vrijeme. Tako da bi nam donosio stvari. A što se tiče njihovog odnosa... Mislim, ne pamtim taj odnos kao nešto specifičan. Osim kao nešto bliži zato što… Mislim, normalniji u smislu: kada nije na liniji, kući je.

* Ti si bila jako mala kada je počeo rat. Da li se sećaš da li je rat doneo neke promene kod njih u odnosu na ono kakvi su bili pre rata?

Definitivno, da. Mislim, postali su… Ja bih rekla da su tokom rat postali više usmjereni na porodicu i više usmjereni… Mislim, rat je toliko neka iščašena realnost da se sve okreće oko života, ali u onom apsolutnom egzistencijalnom smislu. Tako da, u stvari, tokom tog perioda, ja bih rekla, smo bili i više i nego i poslije, usmjereni jedni na druge zato što je to postala stvarno svrha. Mislim, po prvi put i jedini put u životu smo imali to iskustvo da smo apsolutno usmjereni na egzistenciju. I to, onako u mirnodopskim uslovima rečeno, mislim uslovima, nemaš taj osjećaj da ti svaki dan možeš da umreš, da te nešto može da udari na ulici. Ali, tokom rata stvarno imaš taj osjećaj da svaki dan nekog nema i ti se jako privikneš na to. Jedan dan ti pogine neko ko ti je jako blizak kao sestra, pogine ti prijatelj, pogine ti kao... Tako da, ja bih rekla u isto vrijeme pokušavaš da izgradiš tu iluziju normalnog života, a u isto vrijeme si apsolutno usmjeren na apsolutnu egzistenciju, egzistenciju sebe i egzistenciju drugih. Tako da bih rekla da se taj njihov odnos promijenio. Više su bili onako usmjereni na to da li preživljavamo, šta sutra, šta ćemo jesti...

* Sećaš li se možda svog odnosa prema onima s kojima se ratovalo?

Da. Sjećam se jako dobro. Da. Mislim, ja sam imala... Toga se jako sjećam zato što je bilo zanimljivo da je… S. otac je bio inače iz S. I nekako… Mislim, naša slika je bila da su to četnici. To je bila zvanična priča. I to su četnici. I ja njih stvarno u tom periodu… Sad kad vratim sliku, moja slika neprijatelja uopšte nije bila ljudska. I to je fakat. Kada bih zamišljala to, te neke druge tamo iza, uopšte ih nisam… Ali ja sam bila dijete i ovo je potpuno crtani-film varijanta i za mene vjerovatno jedina moguća u tom trenutku. Nisam ih zamišljala nešto s puškama, četnike, bradate. Nego su meni ti drugi bili životinjice, otprilike. Stvarno na tom nivou đavola koji okolo žele svima da napakoste. I ono što je zanimljivo za to jeste da sam ja… Meni je sestra u to vrijeme rekla za Balaševića. Ja imam užasno čudan odnos sa konceptom Balaševića zato što smo… Zato što sam ja njega manično slušala u tom periodu. I bila je ona pjesma koju i dan danas obožavam. I to mi je možda i najdraža pjesma u životu… ‘Čovjek sa mjesecom u očima’. Od tog trenutka, baš… Naravno, kad imaš sedam, osam godina ne možeš da razumiješ šta tačno pjesma hoće da kaže i sve to nekako sebi približiš. I u jednom trenutku ide stih kao ‘crni ti je princ poljubac dao, kao zverko ludila što si se probudila, crni ti je princ poljubac dao…’. I ja se sjećam zanimljive scene apropos tih drugih: ja ulazim u podrum u koji smo išli kad je stvarno bio haos, kad nam kupatilo nije bilo dovoljno. I ja kao… meni ta pjesma znaš… Kao negdje je čujem. Ne stvarno, fizički, nego mi u glavi odzvanja. I ja stvarno zamišljam tog drugog kao crnog princa. I ovo je sad stvarno iz perspektive djeteta, al’ to je meni tako izgledalo. Dakle, nije to… Nije to bila neka klasična slika nekog drugog kojeg su vjerovatno i odrasli zamišljali ili vidjeli ili ne znam šta. U okolnostima kada si civil i nemaš direktnog kontakta sa linijom, to stvarno je zamišljanje kako izgledaju ti drugi. A meni je to tako izgledalo. K’o crtani neki čudni likovi koji sada tu pokušavaju nas uništiti. Ja se sjećam toga da je S. otac bio iz S., a S. ujak ili stric, svejedno, ne znam šta je to… Mamin brat?

* Ujak.

E, za njega postoji mit koji nije provjeren, da je on otišao na brdo, na te B. i da je bio tamo u srpskoj vojsci. I S. otac, kako je pucalo i mi se nalazimo u skloništu, on je krenuo da psuje. Za nas Bosance u tipičnom srpskom maniru da ovo, da ono. I znam da je uvijek psovao na tog njenog brata: „I tvoj brat ode u četnike“ (smeh). I ja se sjećam kao dijete, da je meni to… Znaš kao, on sad tu priča o nekim četnicima, o nekom njenom bratu i… I onda je dosta on spominjao: „…Oni tamo iz Beograda došli i…“. I znam, sjećam se trenutka kada sam razmišljala: „Bože, kako ti ljudi sad u Beogradu…“. Ali, ono što mi je sada zanimljivo jeste da je meni taj Beograd bio, ne onako kao što bi se možda očekivalo, kao ne znam… neko leglo četnika i neprijatelja, nego, sjećam se tačno te neke svoje slike, to je bilo mirno mjesto, ali opet ono drugo. Nisu sad ti moji… te neke slike zlih đavola tamo hodale, nego je bilo mirno, okay mjesto koje je kilometrima daleko. Zato što… U tom trenutku, dok si u tim ratnim okolnostima u gradu, sve mirnodopsko ti je ne... Ti ne možeš nikada da dođeš do tamo, zato što je to fizički nemoguće. Kao, znam da mi je bilo mirno mjesto i nisu bili tu neki đavoli okolo. Ali mi je bila ta opet čudna percepcija ipak drugog. I zanimljivo mi je to što nikada nisam povezivala Balaševića koji je iz Srbije, jer je on meni u tim trenucima stvarno jako puno značio, koliko god sada ono zvučalo bezvezno. Mislim, nisam nikada uspjela da povežem na tom nivou generalizacije, niti da je on iz Srbije, niti da je on nešto. Stvarno nisam u tom trenutku… Mislim, nisam kao dijete uspjela da predočim da je to negdje neki Srbin. To su stvarno onako poprilično imaginarne, crtane figure. Zato što je to jedino što ti možeš imaginarno da funkcionišeš u tom trenutku. Isuviše si mali da bi imaginarno zamišljao vojnike koji su sa druge strane, nego jedini način imaginacije su ti crtani filmovi.

* Ali kad kažeš, to mi je jako zanimljivo „Beograd, to je neko mirno mesto, ali nešto drugo“. Da li bi mogla da mi objasniš malo detaljnije?

Da. Mislim, ta moja slika uopšte i mislim, pojam Beograda je bio iz te perspektive… što bi taj S. otac to često spominjao, znaš. Zato što je on bio iz Srbije. Ja vjerujem, sada kada razmišljam kao odrasla osoba, da se on osjećao jako defanzivno i ugroženo. Jer definitivno je njemu kao nekome ko je iz Srbije... On je pričao ekavicu čitav svoj život, nije bilo lako s nama Bošnjacima, u tom trenutku u istom podrumu, dok padaju granate. Mislim, ja vjerujem da je to njega egzistencijalno ugrožavalo, da on nije znao šta da očekuje. On nije znao da li će moj tata ustati i njega ubiti u tom trenutku. Mislim, ja vjerujem da bih se ja tako osjećala. Tako da mislim da je možda… možda je imao potrebu… Pošto je on to jedini pričao. Ja nikada to nisam čula, ne znam, od drugih ljudi, mojih roditelja i od drugih ljudi koji su bili Bošnjaci, koji su bili tu zajedno sa nama. Nego je on to uvijek potencirao. E, sad ja vjerujem da je on to radio kako bi obezbijedio svoje mjesto, osjećao se sigurnije i, na kraju krajeva, sebe smjestio na kojoj je on strani. Ali znam da je on dosta pričao o tome i da… Ja sad ne znam na koju foru sam ja stvorila tu sliku. Ali mislim da mi je to kao onako bilo da… kao ljudi koji su otišli iz grada ili su otišli na brdo ili su otišli u Beograd. Tako da… Mislim da sam nekako u tom trenutku uspjela da tu razliku Beograda kao nekog mjesta gdje su otišli... Ali ne mogu pucati na nas, pa mi je zato bilo mirno. Ili nekoga ko je otišao tamo negdje gore, negdje gdje iznad i ipak fizički puca na nas. Tako da mislim da ta moja percepcija ‘nečega što je drugo, a mirno’ dolazi iz takve… Da su ti ljudi otišli tamo, ali da nam ne mogu ništa. Što u stvari, možda objašnjava sve to.

* A kada se rat završio u K.?

Pa, rat se završio sa potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, kao i svugdje drugdje al’...

* Sećaš li se možda tog nekog perioda? Pomenula si ‘94., Dejton je ‘95. ako se sećam… dakle lagano se ide ka tom nekom kraju rata. Sećaš li se tog perioda?

 

Pa, nama je bio malo teži taj period, zato što je E. poginula ‘94. i mi smo se svi potpuno... onako... pogubili u svemu tome. Zato što smo bili stalno kod njenih i... sve to zajedno. Ali ono što je zanimljivo jeste da sam bila bolesna na taj dan pošto... Mi nismo imali struju nekih šest mjeseci ‘93. Vodu smo imali cijelo vrijeme u K., ali struju nismo imali na početku rata sa HVO- om... Tako da je to bilo nekih šest mjeseci i onda smo opet dobili ‘94., ‘95... kad je već krenulo... ‘94... A ja sam bila bolesna na taj dan. Ja se sjećam da smo mi gledali televiziju i tačno se sjećam tog potpisivanja Dejtonskog sporazuma i te ceremonije... kako smo je gledali na televiziji i kako je ustvari u mojoj percepciji bilo kao... Ono što je meni značio kraj rata jeste da ja mogu hodati ulicama, a da mi se ništa ne može desiti. I tačno se sjećam toga... Mislim da mi je mama čak i govorila, kao ono: „E vidiš, od sutra možemo da se šetamo, moramo biti oprezni, ali trebalo bi da sve bude okay“.

Tako da je u mojoj glavi to neki završetak rata. Ali, to mi je stvarno nastupilo... onako... u mom sadašnjem sjećanju naspram toga kako sam se osjećala... kao neka onako... relaksacija... Tako mi je to nastupilo. Nije kao nešto da je sad sve super, nego kao kad si... Jako su ti stegnuti mišići i sad osjećaš da si opustio... Još uvijek nisi u redu, ali kao opustio si. I to je sada proces koji ide ka normalizaciji. Već tada sam mogla da osjetim to kao neko postepeno opuštanje, ali ne kao... ono... prelazak iz svijeta u svijet. Sada mi to izgleda kao crna rupa, pa bijela rupa, ali tada to nisam tako doživljavala.

* Sećaš li se reakcije tvojih roditelja na kraj rata? Tvoje sestre?

Ne. Ne sjećam se. Ne, sjećam se da ja taj dan mama bila tu, ali... Ne, ne sjećam se. Mislim, ja se ne sjećam gomile stvari tokom rata. Ja se ustvari sjećam jako malo stvari, tako da... ne. Iako sam bila mnogo starija, nego za neke stvari kojih se sjećam... toga se konkretno ne sjećam... ne.

* A šta se dešavalo posle toga? Dakle, ‘95., ako sam razumela, vi ste još uvek u K...?

Da. Mi smo cijelo vrijeme u K. Sljedećih deset godina.

* Aha?

Pa, ono što je za mene, kao promjena nastupilo... to jeste... što smo mi promijenili školu. Već ‘95. sam bila kao peti razred i mi smo iz tog podruma prešli u našu staru školu. I toga se sjećam. I to nam je bilo kao ‘ajde neka normalizacija. Aaa... pa, ono čega se još sjećam... evo sad kad ovako razmišljam, jeste to... ako pričamo o porodičnoj dinamici... U nekom mom sadašnjem sjećanju, to kreće polako da se osipa, al’ na način da... Budući da tokom te četiri godine, prostor u kom funkcionišeš je jako skučen i ti nemaš baš puno izbora... E, onda se tog perioda sjećam kao nekog gdje svako odlazi da radi nešto svoje. Sestra kreće u školu normalno, nastavlja sa srednjom školom. Devedeset sedme odlazi na fakultet. Tata kao uzima taj restoran koji je počeo da pravi prije rata i kao to polako sada nešto kreće da radi. I mama dugo poslije nije imala posla, ali mi djeluje kao neko ko je počeo da sad živi koliko-toliko normalnije. Tako da... Kreće mi taj period osipanja u tom smislu da smo svi mnogo slobodniji da radimo neke stvari koje želimo.

* A šta se s tobom dešavalo? Dakle, s izlaskom iz rata ti imaš... koliko godina, ‘95.?

Jedanaest.

* Pretpostavljam, nastavljaš školu?

Da. Mi prelazimo dakle, u tu našu novu-staru školu. Nismo više u tom podrumu... Pa, vidiš to je zanimljivo. Nikada nisam razmišljala šta sam radila nakon rata... Pa... nemam pojma. Šta smo radili? (Pauza) Da. Ono što mi je ustvari zanimljivo... da... U petom razredu počinju da se vraćaju ljudi izvana. Sjećam se da je ‘95. sa mnom krenula u školu drugarica koja je bila u Hrvatskoj tokom rata i koja je poslije postala moja najbolja prijateljica. I znam da mi je to u stvari bio šok, zato što su se ti ljudi vratili mnogo normalniji od nas. Znaš, mi smo bili onako kao poludivlja djeca koja su tako... još uvijek pogubljena... nosimo te... ne znam... humanitarnu pomoć... ove majice i ruksake i... Svi smo tako nekako malo poludivlji... Čak i slike kad gledam.... I onda ulijeću ti ljudi koji uopšte... ne pričam ovo s namjerom da kažem da je njima bilo lakše ili... to je potpuno nebitna stvar. Nego, dolaze kao neki ljudi sa nekom drugačijom odjećom, sa nekim drugačijim pričama. Znam da mi je to ustvari bio popriličan šok i da... Mislim, nisam ja nešto osjećala u tom periodu kao ljutnju na te ljude. Još smo mi bili klinci, isuviše smo bili mali, ali znam da je to ustvari prvi neki dodir sa... onako... sad bih rekla... normalnim svijetom. U tom trenutku je meni to ustvari bio jako čudan svijet. To mi sad izgleda, u mom sjećanju, kao da ti je sve okolo... onako... malo prljavo i... sivo i takvo, sve nekako... I onda imaš tako par ljudi koji su svijetle tačke, koji dođu tako, sa potpuno drugačijim svijetom (nerazumljivo). Tako da bih to navela kao neke prve početke procesa normalizacije u stvari, u svemu tome.

* A u kakvim su odnosima bili, ako se sećaš, deca koja su bila tu i deca koja se sad vraćaju?

Pa, znaš šta... bilo je malo problema... mislim, ja sam se... Ja sam poslije razmišljala o tome... Bilo je malo problema, zato što recimo, nastavnici su dosta imali problem s tom djecom zato što još uvijek postoji... a što idemo unazad... to su sve bile izražajnije... nakon rata, taj osjećaj izdaje. Znaš, kao oni su otišli. Sad dolaze ta djeca koja često baš i ne znaju naš jezik, ako nisu bila na području bivše Jugoslavije. Ti imaš djecu koja su otišla sa sedam godina i vraćaju se sad sa jedanaest. U ključnim godinama su učili neki drugi jezik i znam da nisu nešto pretjerano bili spremni da... kol’ko se ja sjećam... vjerujem da tako nije bilo svugdje... da sad posvete neku pretjeranu ekstra pažnju... Znam da nam je bilo jako smiješno to što je došao jedan drug koji je bio tokom rata u Norveškoj i koji je gledao tako mapu BiH i njemu ništa nije bilo jasno na tome. Kao, mi smo učili neke planinske prijelaze i da je on tu potpuno lupetao stvari i da smo se mi njemu beskrajno smijali... Još on nije znao ni jezik, niti je znao planinske prijelaze u Bosni... Mislim, iz Norveške... (smeh) I takve stvari, tako da... U suštini, bio je to okay odnos i negdje... Sada kada razmišljam, moji najbolji prijatelji su bili ljudi koji su se vratili. Dosta njih su meni postali super prijatelji. Ali mislim da je bilo malo čudno. Ne mogu reći da je bio isti odnos između mene i nekoga ko je bio tu tokom perioda i mene i nekoga ko je bio negdje, pa se vratio. Ali ne sa stanovišta ‘mrziš ih i nećeš da se družiš’, nego više u tome da su to stvarno... kada su mala djeca u pitanju, to su stvarno različiti svjetovi. Znaš, potpuno je drugačije. Ono što mi je još ostalo u sjećanju jeste da su ta djeca imala veliki osjećaj... ono... odgovornosti, krivice i tereta na leđima. Tako da... ta moja super prijateljica... Njoj je otac poginuo tokom rata i znam da je ona to jako potencirala. Mnogo više nego neka djeca koja su bila tu cijelo vrijeme i koja su izgubila roditelje. Tako da mislim da je to ustvari bio onako, iako smo bili djeca, period u kojem smo pokušali da se negdje izjednačimo i da ipak budemo samo... ono... kolege iz škole.

* Sad kad gledaš iz ove perspektive, pitanje je možda trapavo, na koji način je rat obeležio tebe? Mada o tome si i pričala, ali kad probaš da sumiraš na neki način... Na koji način čini ono što si ti danas?

Pa, znaš šta... O tome baš dosta razmišljam u proteklo vrijeme, zato što... Kako sam se preselila u Beograd, malo imam drugačiji odnos prema svemu tome zato što... Jednostavno moraš da izađeš iz Bosne. Moraš da izađeš iz tog svog primarnog okruženja, ja bih rekla traumatičnog, da bi postao svjestan koliki problem stvarno imaš. Zato što nije isto živjeti s ljudima koji... od kojih većina imaju slično iskustvo i živjeti s ljudima od kojih većina nema to iskustvo. Znam, recimo, da sam postala svjesna toga da sam ranjena tokom rata i da je to neobična stvar, tek kada sam se preselila ovdje. Prvo, jako mali broj ljudi to generalno zna, zato što... Nije zato što ja to krijem, nego zato što sam ranjena kada mi je bilo devet godina i tu svoju ranu nosim čitav život sa sobom. Uopšte nemam taj odnos prema tome kao nečemu što se desilo, nego je to postalo stvarno sastavni dio mene. I sada, što sam starija, noga me više boli i to osjećam i to mi je kao nešto što... ne znam... boli te glava, s vremena na vrijeme, ali imaš glavu čitav život, pa, bože, šta da radiš sad? Otprilike, prirodan dio mene. Recimo, to da je to nešto što je neuobičajeno i nije baš normalno, sam ustanovila prvi put kada sam došla ovdje i kada sam šepala jedan dan jer me je boljela noga na promjenu vremena i kao pitao me kolega na poslu: „Šta ti je?“. Ja sam rekla: „Ma, ništa“. To mi je najlakše... Sad ljudima da objašnjavam... On je rekao: „Pa, što si slomila nogu?“. Rekoh: „Nisam. Nisam lomila nogu“. I onda, on je insistirao „Šta je... šta je... šta je...“ I sad glupo mi da lažem, a opet mi neugodno da kažem i ja kažem: „Ma, ništa, tokom rata sam ranjena.“ I ja nikad neću zaboravit taj izraz na njegovom licu. To je stvarno bio apsolutno zaprepašteni šok. I on je samo rekao: „Jeb’o te, šta si ti preživjela“. I to je bio kraj komunikacije otprilike. I onda...

* Izvini što te prekidam, rekla si: „Nisam želela da lažem, a bilo mi je neugodno...“?

Huh... da. E, pa da. To je sad drugi aspekt koji se nadovezuje na tvoje prvo pitanje... što sam, kada sam se doselila ovdje, shvatila to da... kako to da kažem... na nekom iskustveno-reaktivnom nivou se razlikujem od... recimo konkretno, od mojih kolega, zato što... To je krenulo da isplivava malo nakon što sam došla. A to je funkcionisalo na način da... Kad vani grmi, ja imam malo drugačije asocijacije na to... Nije da se plašim, nego ne volim to da slušam. I to... to me stvarno izluđuje. A kada nestane struje, to me tek izluđuje, zato što mrzim svijeće i vani grmljavina mi je noćna mora. To mi uopšte nije romantično, (smeh) recimo. I onda je to, recimo, primjer u kome ja reagujem drugačije od drugih ljudi. I onda... Sad već ne toliko, zato što sam naučila da se cenzurišem. Al’ na početku bi mi izletjele tako stvari... tipa... sad ne znam... „Mene ovo podsjeća na nešto“. Ili mi izleti nešto što je povezano sa ratom i onda sam prvo primjetila šok kod ljudi. A drugo sam primijetila... dobro... to, ljudi najčešće ne bi reagovali. Bila bi neka sumorna atmosfera i prazan prostor. Ja sam ustvari nekako sebe doživljavala u tim trenucima kao nekog ko je jako crn, ko samo priča o tako... crnim stvarima. Što ja, dok sam bila u Bosni, stvarno nisam primjećivala, zato što je da ti kažeš da se nečeg plašiš normalna stvar. Kažem ti opet... ljudi imaju drugačije iskustvo. To je jedino što čini razliku. I ovaj... i onda tokom tog boravka u sredini koja je... koja ima drugačiji kontekst, ali... mislim... živjeti u Srbiji kao neko ko je proveo četiri godine rata u Bosni, nije isto kao živjeti u Australiji kao neko ko je proveo... Zato što... Jednostavno, te neke stvari ovdje više bole, nego što bi te boljele tamo. Ali, svejedno je negdje dovoljan odmak da možeš da razmišljaš na drugačiji način o iskustvu. I ja sam krenula na psihoterapiju sad već... prije nešto oko godinu dana. I plus taj odmak, i ja sam u stvari shvatila da je to apsolutno promijenilo moj život. To ratno iskustvo. Stvarno sam, do trenutka prije nego što sam krenula na terapiju, mislila: „Dobro, zaboga, bio je rat i to je utjecalo na mene tako što se nečeg plašim više, nečeg manje“. Al’ nikad to svoje iskustvo nisam doživljavala kao da je... nešto da sam ja sad istraumatizirana oko toga.

I onda sam krenula na terapiju. I onda smo kao malo po malo došle do toga, da ja imam poprilično klasične traumatske reakcije na stvari. Odnosno traumatske okvire u kojima funkcionišem i koji su poprilični. Tipa nemam emocija, nemam pamćenje, imam otklon, imam... gomilu stvari, da ne ulazim u to. I ja sam u stvari tokom tog perioda postala svjesna toga da, živeći u društvu u kojem su ljudi, uslovno rečeno, normalni, to jeste nemaju to traumatično iskustvo... većina njih nema u životu... sam shvatila da je to stvarno mene potpuno obilježilo... E, sad još uvijek nisam došla do tačke gdje... gdje sam prihvatila to iskustvo i sad živim s tim. Još uvijek funkcionišem na popriličnom nivou paralelnih svjetova. Dakle, to ćeš primjetiti. Recimo, kada završimo ovaj intervju, ja ću se ponašati kao da se ništa nije desilo. A sad stvarno imam osjećaj da sam u ‘93., ‘94. I to je jednostavno način na koji ja funkcionišem.

Dakle, imam te klik-stvari. Dok sam u tome – u tome sam; kad izađem – potpuno sam normalna. Što ustvari nije normalna reakcija na stvari. I... Postala sam svjesna da to jeste dio iskustva koji je definitivno obilježio moj život. Baš sam neki dan čitala neki članak koji je eto, nekim čudom, vođen sa jednim od mojih drugova koji je dijete Srebrenice, čiji je otac jedan od ljudi koji su poginuli tamo. I on je baš rekao to, kako se nalazi često u životu na tom mjestu gdje u stvari razmišlja o tome kako da u stvari živi svoj život. I to je tačno ono što ja osjećam. A to znači da li ja mogu da nastavim živjeti normalan život. Ili ću ga provesti tako što ću živjeti u sjećanju na stvari. Dakle, i bukvalno se nalaziš u tome da nekad stvarno imaš taj ljudski nagon da živiš, ja to nazivam polusvjesno, možda nije okay. Imaš posao, imaš kuću, radiš stvari, čitaš, baviš se normalnim stvarima. I ne razmišljaš o ratu, ratnim dešavanjima, kontekstu, regionu. Ili ćeš da živiš u tom nekom drugom svijetu u kome ćeš pedeset ili šezdeset, sedamdeset posto svog vremena provoditi sa tim emocijama, sjećanjima, istraživanjima. Zato što, kada imaš to traumatsko ratno iskustvo na stvari, ti to ne možeš posmatrati kao čisto istraživački rad, jer to nije. Ja ako se bavim time, razmišljam o tome, ja sam stvarno posvetila svoj život toj nekoj recimo, bolnoj strani svog života ili svog iskustva. Dakle, nalaziš se u tom procjepu da li da smogneš snage da živiš neki normalan život ili da živiš život usmjeren na to.

Ali, možda najbolje tvoje pitanje... Najbolji odgovor je to, možda to što sam jedanput bila u autobusu sa nekim Francuzom s kojim smo razgovarali, s kojim sam razgovarala. I on je tako pitao. Ustvari, kao došao u Bosnu da vidi šta je tu bilo. Putovali smo na relaciji Sarajevo-Beograd. I on me pitao tako stvari kao o ratu i ja sam pričala. U jednom trenutku mi je rekao: „Ali ti pričaš o tome kao da je normalno. Ali to nije normalno. Kako možeš na takav način da pričaš o tome?“. I on to nije rekao osuđivački, niti sam ja to shvatila kao takvo. Ali sam ustvari, shvatila iščašenost svega toga. Ja ne mogu zamisliti... nečiji život bez da ima ratno iskustvo, što je u stvari znaš kao... I onda me je to počelo da boli. To što znam da postoji gomila ljudi na ovom svijetu koji žive gore živote nego ja i imaju gora ratna iskustva, naravno. Ali da je meni trebalo ovoliko da se izvučem bez tog iskustva. I moj život bi definitivno bio puno drugačiji. I to je ono u stvari, znaš što ti nekad... te stvarno onako izluđuje. U tim trenucima bi htio da živiš taj život, znaš kao, prosjeka; da to iskustvo negdje zatrpaš i kao nije se desilo, ali u isto vrijeme si svjestan da je to nemoguće. Tako da... Mislim, jako je obilježilo. To je u stvari, poenta. To je stvarno dio tebe na koji se stalno vraćaš. I tako će vjerovatno uvijek biti.

* A rekla si: „Kad sam se preselila u Beograd....“, kako se to desilo? Koliko je to tebi bila teška odluka ili nije bila teška? Da li se sećaš?

 

Da, naravno. U trenutku kada sam se preselila to mi nije bila teška odluka, ali... (pauza) Mislim da je ta odluka... da. Ustvari, problem je bio prvi put doći u Beograd. Zato što sam ovdje dolazila negdje dvije i po godine prije nego što sam se preselila i ovdje sam provodila dosta vremena. Ali se sjećam svog prvog puta u Beogradu i to je stvarno bilo, mislim, apsolutno strašno. Ja mislim da se taj put desio pod bilo kojim drugim okolnostima, da ja nisam bila zaljubljena, pa mi je to bio ono... znaš, kao, čitav svijet, jedina važna stvar, pa je potisnulo negdje sve to rugo. Ja sam mislila da je... U trenutku kada sam se spremila i kada sam trebala da dođem u Beograd, o tom uopšte nisam razmišljala na način: „Ja sad idem u Beograd“. To znači ovo, ovo i ovo. Nego, to mi je bilo kao da idem u Amsterdam. Znaš, kao zaljubljena sam, super. Sve do trenutka kada smo došli do granice i onda sam u stvari, postala svjesna šta se dešava. Odnosno, isplivala je ta druga... drugi sloj emocija i sjećanja i svega ostalog. U trenutku kada je ušao (pauza) policajac na graničnom prijelazu, sve sa ovim grbom Srbije i mislim, potpuno normalno, obilježjima države, ja sam se u tom trenutku stvarno osjećala prestravljeno. To je bila naravno već 2006. i u Srbiji je sve funkcionisalo normalno i bile su jako male šanse da tebi neko nešto uradi zbog tvog imena i prezimena. Ali, čisto ta njegova pojava sve sa tim oružjem i sve sa tim grbovima, za mene su ona bila prestrašna. Dala sam mu dokumenta i on, kada se vraćao i kada je krenuo da nam vrati te dokumente, i krenuo da čita imena i prezimena... I meni je to stvarno bilo strašno. Ja sam u tom trenutku, kada je on pročitao moje ime... Ja sam imala osjećaj da čitav autobus gleda u mene zajedno sa njim. I da će se tu desiti ne znam šta. Međutim, naravno ništa se nije desilo i sve je bilo u redu. I svaki sljedeći put je bio sve lakši i lakši.

Sjećam se da kada sam došla u Beograd prvi put, da su me zastave, recimo, izluđivale. Mislim, to mi je bilo onako stvarno užasno. I sjećam se da je na početku, još u to vrijeme, bio onaj četnički štand na autobuskoj stanici. Tako da mi je to bilo potpuno čudno. Tako da, mislim da sam u to vrijeme krenula da dolazim pod tim okolnostima, da bi navikavanje na sve to bilo nemoguće. Ali budući da su okolnosti bile kakve su bile, ja sam krenula da se navikavam na to. Tako da u trenutku kada sam se odlučila preseliti, to sada nije bila stvar odluke te težine. Da li da se preselim u Srbiju ili ne? A ovo što je zanimljivo jeste da ja nisam bila svjesna šta to nosi sa sobom. Ja sam postala svjesna toga tek par mjeseci nakon. Zato što u vrijeme kada sam dolazila u posjetu, čitava moja družina se svodila na jako mali krug ljudi. I to su bilo ljudi koji dijele slična uvjerenja, stavove i sve ostalo. A onda je drugačije kada ti stvarno počneš da funkcionišeš u tom društvu. I onda, mislim, ono što je meni danas teško, to što mislim: „Ovdje gomila ljudi ne zna šta se dolje desilo poslije“. I to je još i okay. Mislim, neke ljude to ne zanima. I to je sve okay. Ustvari, veliki broj stvari koje meni danas smetaju bi bile uredu u svakom drugom scenariju da ja nemam traumatska iskustva vezana za sve to.

Tako da u stvari, nekada tu stvarno dolazi do sukoba potpuno različitih svjetova zato što, kada nešto što je meni toliko važno, kao što je... ne znam, emocije koje imam vezane za rat, naiđe na indiferentan stav sa druge strane, to te negdje zaboli na istom nivou kao da ti neko kaže nešto ružno po pitanju toga. Ali... (pauza) Mislim, ne znam. Ja se sada već navikavam negdje na sve to i nekako sam navikla da cenzurišem sebe u stvarima. I navikla sam ustvari, da funkcionišem u tom društvu, što je ustvari pravi izraz. Nije to više stvar svjesne cenzure. To je sada stvarno. Nije svjesna cenzura nego to... jednostavno se navikneš. I to je ustvari, najbolji odgovor na to.

* A kad si odlučila da se preseliš u Beograd ili pre nego što si se preselila, kad si krenula da dolaziš, kakva je bila reakcija tvoje mame i tate? Koliko...

Pa, znaš šta, specifično je to što moji mama i tata nisu ta klasična bosanska porodica sa bošnjačke strane, zato što... I mislim, moji nikada nisu imali problema sa tim da se mi družimo, zabavljamo ili bilo šta, s nekim ko je druge nacionalnosti, etničke pripadnosti ili tako nešto. I stvarno, ja se ne sjećam da su ikada išta bilo... ono... rekli protiv toga da imamo prijatelje ili dečka ili bilo šta neke druge nacionalnosti. Tako da, kada je... Kada sam krenula sa čitavom tom pričom i kada sam odlučila da se preselim u Beograd, mislim, oni stvarno nisu nešto meni niti zabranjivali, niti su ustvari ikada rekli da imaju išta protiv toga. Mada, na kraju ja nisam sigurna koliko su se stvarno oni emotivno pomirili sa svim tim. I nisam sigurna koliko je to njima emotivno okay. Ali imamo takav odnos u kojem, u ovoj situaciji, oni ne bi rekli zbog mene ništa protiv toga. Tako da konkretno, od njih tu nije bilo nikakve negativne, mislim, reakcije. Niti emotivne, niti bilo koje druge. Ali mislim... Ja sam se sada dosta udaljila od tog svog primarnog srednjoškolskog druženja u K. Ali mislim, da kada bih došla tamo i kada bih iskreno uspjela da popričam sa ljudima, da gomila ljudi to ustvari ne bi odobravala. Ne mislim... Mislim da bi većina... mislim da većina misli da je to idiotluk i da je to izdaja i da je to ne-znam-šta.

* A da li su tvoji roditelji bili u Beogradu?

Jesu. Da. Moji su dolazili par puta.

* Kako je to izgledalo?

Pa, mislim...

* Možeš li da proceniš kakva je njihova reakcija bila?

Pa, znaš šta, ja opet mislim da je nešto slično onome kao što sam ti rekla. Da su oni u osnovi rekli da su u redu, da... Mislim kao, znaš kad krene priča oko toga... pa kao „Vidi zastave“, „Vidi četničke“... ne znam šta... oni kažu: „Pa, dobro, ekstremizma ima na svoj strani, na svim stranama.“ Al’ to ti je nekako, po meni, dobar način da kaže da nije okay s tim, al’ da znaš kao eto... šta da radiš sada. Tako da oni su... Super im je grad, super im je sve to zajedno. Mada mislim, da se u osnovi nisu osjećali nešto pretjerano okay u svemu tome. Mislim da im je uredu. Da sve to izgleda mnogo bolje nego što su oni zamišljali. Tako da mislim, da negdje... Da je to dobro za njih. Za rušenje te neke slike koju su potencijalno imali u glavi, ali mislim da nisu u redu u potpunosti i da se ne osjećaju baš najbolje kada dođu ovdje. Ali mislim, da nije tako loše kada dođu ovdje kao što su očekivali. Mislim, nisu nikada rekli da očekuju nešto loše, al’ poznavajući njih rekla bih da su očekivali mnogo gore stvari.

* A da li si ti sa svojim prijateljima, u Beogradu dakle, prijateljima bliskim koji nemaju to ratno iskustvo... Da li pričaš nekad o...?

Pa, najčešće ne. Zato što mislim... Osjećam, u većini slučajeva osjećam taj teret toga, da su to jednostavno isuviše teške teme da bi se ljudi koji nemaju to iskustvo opterećavali tim. Zato što mislim da bi ljudi koji nemaju to iskustvo mnogo više emotivno prihvatili, nego ljudi koji imaju. Tako da se negdje ne osjećam lagodno u svemu tome. A ono što je još problematično u svemu tome, jeste što je još uvijek... dobro, sad ne toliko sa bliskim prijateljima, ali sa prijateljima sa kojim nisam toliko bliska.... Mislim, to je malo tricky, zato što uvijek moraš da objašnjavaš poziciju sa koje govoriš. I onda je to vrlo nezgodno, znaš. Zato što ipak sam ja neko ko ima muslimansko ime i prezime i dolazi iz Bosne u kojoj je bio rat, što te automatski smiješta na određenu poziciju. I sad mislim da sam se malo umorila, da prvo moram reći šta sve tamo nije okay, da bih mogla reći šta negdje drugdje nije okay. I mislim da sam se malo umorila od tog osjećaja nelagode. Taj osećaj nelagode nije rezultat... meni niko nikada nije ništa ružno rekao, ali... (pauza) taj osjećaj nelagode, tog muka i praznog prostora kada kažem nešto što je povezano s tim. I onda, ti onako ustvari imaš reakciju da rađe to ne bi govorio; da imaš osjećaj te etikete nekoga... mislim, ne nenormalnog, al’ nekoga ko se tu stvarno smara sa nekim crnim stvarim o kojima ne želimo da razmišljamo. Ili želimo da razmišljamo o nekim drugim kategorijama. Možda zato što mislim... Ovdje je ljudima pričati o tome, znaš, kakve su devedesete bile... Ali, znaš, ne osjetim toliku potrebu da ljudi pričaju o tome kako je bilo negdje, gdje se stvarno vodio rat tokom devedesetih. Tako da, mislim, najčešće ne. Mislim kako kad, al’ najčešće ne.

* Kako si?

Dobro.

* Kako si sada?

Sad sam okay. Rekla sam ti da ćeš vidjeti promjenu.

* Hvala ti.

Nema na čemu.

* Nastavak feljtona objavljujemo u četvrtak, 13. oktobra