Kako smo odbranili euro

Photo: Stock

Ne znate vi dolje, 2.000 kilometara udaljeni na jugu, kakav strah i eurogroznica tresu Evropu. Mene je obuzela drhtavica i zima dva mjeseca ranije nego što je za predstojeću bijelu sezonu najavljuju klimatolozi. Obećavaju nam, ne šalim se, jednu od najhladnijih zima u povijesti. Tako je to, kada toneš, onda su i sile nebeske protiv. Dok smo preživljavali onu nedavnu 2008. kada se rušio američki i umalo svjetski bankarski sistem, mislio sam gore ne može biti. Kad eto ti vrućih Grka. Ako im se ne pomogne, tonemo svi

Nemojte mi, molim vas, ono "Money, money" od Abbe ili sirtaki ispod Akropolja. Izluđuju od prošle srijede uveče tim tonovima pošteni zapadnoevropski svijet. Dočekao sam sa muzikom Grka Zorbe i jaranima Vitom  Linić - Karić, Goranom Delicem, Eminom Jugom zoru maglovitog holandskog četvrtka. Između gutljaja, koje više nismo ni brojali, napeto smo žurili u sve mutniji TV ekran. Nadali se da će svakog časa iskočiti Angela Merkel ili Sarkozy i radosno, kao Tito nekada u novogodišnjoj noći, čestitati još jednu pobjedu slobodarske Evropske zajednice. Ure tuku, a Merkelice nema. Ne javljaju se ni reporteri što su nam početak večeri doveli do usijanja vičući, u stilu Mladena Delića, da se igra najsudbonosnija igra za spas eura. Ako padne ova lova, pada i unija 27 zemalja i 17 nositeljica euronovčanika.

Photo: Stock

Desetak sati ranije, u akšamu 26. oktobra, nervozno sam tipkao po digitronu. Novine su javljale da svaki žitelj ove niske zemlje za spas Grčke i eura mora izdvojiti oko 5.200 eura. Srećan sam da nas je kod kuće samo dvoje. Žalim prijatelje što se nisu prestajali radovati djeci. Zamišljam kakve li su sada njihove face. I praunuci će im proklinjati potomke starih Helena. Onda čitam da frka nije samo u Grčkoj, nego da se opasno ljulja i Berlusconijeva Italija. Neki iz zajedničke evropske vlade misle da veseli premijer, zvani "dolče vita", nije samo majstor za slatki život nego i za budžetske radnje kao što su bili i meštri u Atini, godinama šaljući evropskoj braći napuhane cifre. Kažu ako pukne još jedna stara civilizacija, neće Evropsku zajednicu spasiti ni hiljadu milijardi eura što bi se trebalo isisati od onih što su još u plusu.

- Hej, znate li vi koliko je to hiljadu milijardi eura? - važno pitam maliganski skup.

- Sigurno nije malo - lukavo će prijatelj Goran.

- Ako bi hiljadu milijardi pretvorili u kovanice od 2 eura, mogli bi izgraditi tri tornja do Mjeseca. Ili ako bi taj astronomski iznos pretvorili u novčanice od 50 eura, trebalo bi nam 600 kamiona da ih prevezemo, recimo, do Bosne. Mogli bi tamo kod nas da napunimo četiri fudbalska stadiona, recimo, Sarajeva, Želje, Čelika, Borca paletama novca visokim jedan i po metar. Ili ako bi pedesetice slagali na kamaru, dobili bi čak 266 Mont Everesta...

- Stani, bolan, zaboli me glava - upada Vito.

- Samo još ovo! Za te parice mogli bi u kafani naručiti oko 400 milijardi piva.

- A meza? - tiho će Emin dok umorno prebire po gitari.

E ne znate vi dolje, 2.000 kilometara udaljeni na jugu, kakav strah i eurogroznica tresu Evropu. Mene je obuzela drhtavica i zima dva mjeseca ranije nego što je za predstojeću bijelu sezonu najavljuju klimatolozi. Obećavaju nam, ne šalim se, jednu od najhladnijih zima u povijesti. Tako je to, kada toneš, onda su i sile nebeske protiv. Dok smo preživljavali onu nedavnu 2008. kada se rušio američki i umalo svjetski bankarski sistem, mislio sam gore ne može biti. Kad eto ti vrućih Grka. Ako im se ne pomogne, tonemo svi. U paničnom okupljanju evropskih lidera, koje me strašno podsjećalo na nekadašnje partijske kongrese pred raspad bivše nam zajedničke zemlje, u noći između srijede i četvrtka odluka se morala donijeti. U pitanju nije bila samo Atina nego Evropska unija i njena ponosna valuta. Ili će ih biti ili neće! Šta li će se dogoditi ako se raspadne? Eto ti najteže ekonomske krize što najčešće vodi do novih ratova.

Zato smo se mi, kapljica bujice BiH dijaspore, okupili u besanoj noći čekajući šta će nam gospoda iz Bruxellesa poručiti. Navikli smo već na napete nesanice iz naše prošlosti što su nam ih darivali vajni društveno-politički radnici. Iz jedne smo krenuli pravo u krvavu zoru. Dok vrtimo TV kanale, zapljuskuje nas vijest da su najbogatiji Grci proteklih sedmica meteorskom brzinom prebacivali svoju lovu u švicarske i druge od EU sigurne banke. Da pukneš od muke slušajući kako je tako iz zemlje na rubu bankrotstva isisano više od 200 milijardi eura. Ne mogu da vjerujem! Ma senzacionalizam i žutilo su stigli i na TV, tješim se. Ipak, kontam, samo polovina od te sume, ako sa ekrana ne lažu, dovoljna je da premijer Papandreu ne treba prositi po Evropskoj zajednici. Mogao je lijepo uzeti od svoje raje...

Zagrljaj kuću gradi: Sarkozy i Merkelova

Photo: EPA/Horacio Villalobos

Pitanja se roje, minute teku, samo što se još pijetlovi ne čuju. Crkve i džamije se ovdje ne oglašavaju u praskozorje kao u našim romantičnim, pitoresknim gradovima. Kazaljka je skliznula preko četiri ujutro. Program se prekida, kao nekada da bi nam se obratili važni partijski drugovi obećanjima da će sutra biti gore, ukazuju se nasmiješeni duet Merkel - Sarkozy. Skačemo od radosti, nalijevamo čaše, nazdravljamo spašenom euru.

- Što ti je kulturna Evropa. Ljudi se lijepo dogovore, ne hvataju se za čakije kao naši - polupospano primjećuje jaran Vito, najveći politički analitičar među nama.

Poslije najvažnijeg EU dvojca, pred kamerama se redaju razni stručnjaci. Što više pričaju, meni sve nejasnije. Samo sam skužio da je Grčkoj već oprošteno pola duga kod banaka iz Evropske unije. To je, brat bratu, više od 70, a možda i stotinu milijardi eurića. Odjednom sam ponosan na sebe. Kao totalni ekonomski analfabeta pisao sam prije nekoliko mjeseci baš na ovom mjestu, u tekstu "Kako prodati Grčku i Bosnu", da će narodu sirtakija morati oprostiti polovinu duga, jer to nikada neće moći vratiti. Gledajući razne samoproglašene političke, ekonomske, vojne i ine analitičare na televizijama regiona, sada razmišljam da se prijavim za berzovnog komentatora. Ionako se 99 odsto naše raje razumije u berze kao u pravila bejzbola ili američkog fudbala.

Nakon sreće što su mi Merkel i Sarkozy, kao Tito nekada, saopštili radosnu vijest, krajem mamurnog dana dočekaše me zabrinuti holandski prijatelji.

- Jesi li bio u banci?

Blijedo ih gledam.

- Još nisi podigao ušteđevinu?! Pa, čovječe, uzeće ti sve!

Onda nadugo i naširoko, sve sami doktori za ekonomsku budućnost, objašnjavaju kako je ipak onaj britanski berzovni stručnjak bio u pravu kada je posijao paniku preko BBC-a tvrdnjama da slijedi slom eura i propast svih štediša ove sve klimavije valute.

- Zar nisi vidio šta danas pišu? Čak i jedan moćni Shell počinje izbjegavati evropske banke. Kažu da će 20 milijardi eura uložiti u sigurnija područja.

Dok oni paniče, ne prestajem se smijati. Siguran sam da misle da ono noćašnje vino još djeluje. Prvi put sam sretan što sam izbjeglica. Nekoliko puta u životu sam sretno izbjegao. Eto, izbjegao sam u namjeri da sačuvam ušteđevinu u nekadašnjoj Jugobanci. Izbjegao sam da ovdje steknem lovu i stavim na stranu, a sada sam izbjegao i sekiraciju o tome šta će sutra biti sa izbjegličkim eurićima. U mom slučaju ne igra ona - kokuzu, i Bogu si težak.

* Tekst prenosimo iz Oslobođenja uz dozvolu autora