Rock bend koji može činiti što ga volja

Photo: www.jutarnji.hr

“Samizdat” strategija Radioheada u mnogočemu je drukčija od poslovanja Pink Floyda 70-ih ili U2-a 80-ih. Naravno, i vremena su drukčija, ali mnogi i dalje igraju po starim pravilima. Ne i Radiohead

Prethodni album “In Rain-bows” (2007) Radiohead su ponudili za besplatan download, ostavljajući publici na volju da uplati ili ne uplati nenavedeni iznos novca. Tada nisam platio za down-load, ali oduševljen tim prekrasnim, emotivnim i humanim albumom, prvom sam ga prigodom kupio na formatu vinilnog LP albuma. Free down-loadu unatoč.

Misterij popularnosti: Početkom 2008. godine kad je objavljen na CD i LP formatu, “In Rainbows” je osvojio visoka mjesta na top-listama, bez podrške kompanije EMI te iTunes koji su Radiohead odbili jer nisu željeli prodavati pojedinačne pjesme nego samo integralni album. Radiohead, dakle, danas predstavljaju ultimativni prog-rock sastav koji može učiniti što ga volja, a da pri tome ne izgubi na popularnosti.

Tu sposobnost u posljednjih dvanaestak godina izgubili su i U2 i R.E.M., bendovi na čijem je tragu započela karijera Radioheada, a ostaje vidjeti hoće li ju steći Arcade Fire, trenutno najveći i najznačajniji indie-rock bend.

Diskografija koju je obilježila stalna potreba za mijenom: Vjerni fanovi progutali su čak i hermetičan, nerazumljiv i neprobavljiv “Kid A” (2000) te nešto prijemčiviji i uspješniji “Amnesiac” (2001). Kolizija dominantnih kompjutera i sintizajzera te gitara bačenih u zapećak s kojom su demontirali dotadašnji glazbeni izričaj, ne uspjevši ponuditi novi, interesantniji stil, bila je zanimljiva tek kao ispitivanje novih solucija. Konačni rezultat bio je duboko ispod standarda iznimno hvaljenih alter-rock albuma “The Bends” (1995) i “OK Computer” (1997) s kojima su Radiohead stekli veliko ime i pozivnice za prva mjesta na najvećim festivalima poput Glastonburyja. “Hail To The Thief” (2003) kao djelomični povratak alter-rock korijenima uzburkao je manje duhova nego prethodna dva djela, ali i donio žuđenu slobodu, pa su Radiohead rottenovski poručili “E.M.I., goodbye” te sa statusom nekonvencionalnog i eksperimentalnog, ali i ponajvećeg svjetskog rock benda odlučili otisnuti se u avanturu internetskog samizdat-albuma “In Rainbows”. No, “The King Of Limbs” donekle ostavlja dojam da se čak i najprogresivniji bendovi, kojima jedino “mijena stalna jest”, ponekad vrte u krug.

Zlatno pravilo: Baš kao i kod Pink Floyda 70-ih godina, sposobnost Radioheada da čine i objavljuju što ih volja, a da pri tome ne odbiju publiku fascinantna je pa čak i teško objašnjiva. Zlatno pravilo Briana Enoa “ne ponavljaj ono što je funkcioniralo na prethodnom albumu” dovelo ih je daleko iznad pogubnog epiteta “britanske light verzije Nirvane” iz vremena hit-singla “Creep” s debi albuma “Pablo Honey” (1993) i eventualne karijere još jednog u nizu ni po čemu pamtljivih Brit-pop bendova 90-ih.

“Samizdat” strategija Radioheada u mnogočemu je drukčija od poslovanja Pink Floyda 70-ih ili U2-a 80-ih. Naravno, i vremena su drukčija, ali mnogi i dalje igraju po starim pravilima. Ne i Radiohead.

Poput Joy Division: No, je li se kupovina novog mp3 albuma Radioheada, koji sam dan uoči izlaska mogao i piratski downloadati, isplatila? Da, ali ne apsolutno. I da sam ga besplatno down-loadao, vjerojatno ga ne bih kupio na LP-u ili CD-u. Nije me se previše dojmio, barem ne na prvu loptu jer “The King Of Limbs” nije lijep i cjelovit poput “In Rainbows”.

Kvalitativno je u rangu “Amnesiaca”, i teško da bih u njega investirao više od već potrošenih sedam eura. Središnja pjesma “Lotus Flower” zvuči poput elektronske revizije naslijeđa Joy Divisiona, posebice u tretmanu ritam-sekcije.

Odraz duha vremena: Hibrid eksperimentalne, elektronske glazbe i avangardnog rocka u uvodnoj “Bloom” i “Feral”, emotivnost bolećivog Yorkeovog falseta i klavirističkih uvoda i pasaža u vrlo lijepoj “Codex”, post-punk atmosferičnost i psihodelija “najgitarističkijih” skladbi “Morning Mr. Magpie” i “Little By Little”, te akustična gitara podvučena elektronskim ritmom u “Give Up The Ghost”, glavne su crte albuma “The King Of Limbs”, smještenog na pola puta između humanosti i topline “In Rainbows” i tehnološke alijeniranosti i klaustrofobije “Kid A”.

Novi album Radioheada definitivno ne donosi radikalni pomak u odnosu na proteklih deset godina soničnih avantura Yorkeove družine, ali spoj elektronike, akustike i rock instrumentarija izveden je bešavno i vrlo prepoznatljivo.

Iako “The King Of Limbs” zvuči gotovo neambiciozno, a Yorke bez komercijalnih aspiracija, Radiohead će bez problema održati status jednog od najvećih bendova.

“The King Of Limbs”, barem mi se tako čini, odraz je i duha vremena u kojem živimo, procjepa u kojem smo se zatekli i žurbi u mjestu s kojeg nikako da krenemo naprijed. Posljednja, osma skladba “Separator” na 37 minuta dugom albumu naznačuje i da je “The King Of Limbs” možda tek prvi dio integralnog LP i CD izdanja koje uskoro izlazi.

Nevažne top- liste: Ne morate voljeti Radiohead, normalno je neke njihove albume ne podnositi i smatrati osrednjim ili lošim, ali ne možete ne poštovati njihov artistički integritet, sve snažnije obilježen “do-it-yourself” etikom i praksom. Razlog više da cijenimo Thoma Yorkea jer mnogima su na pameti samo milijuni i top-liste.

A na tim top-listama “The King Of Limbs”, iako ga je po cijeni od sedam eura tijekom vikenda sigurno down-loadalo nekoliko stotina tisuća ljudi, idućeg tjedna neće biti.

Thoma Yorkea to ne brine, a ne bi trebalo ni nas. Top-liste sve su manje bitne.

* Tekst je preuzet sa Jutarnjeg lista