Nacionalna svest pod tropskim suncem

Photo: Stock

Ovo je priča o našim, vašim i njihovim u Australiji - kraju svijeta i dalekoj tvrđavi domaće nacionalne netrpeljivosti. Tvrđavi koja ne pokazuje znake da će se jednom istopiti pod vrelim tropskim suncem, potonuti u glomaznim valovima Pacifika, ili konačno postati izlišna u realnosti australske svakodnevnice. U popularnim proročanstvima, nuklearni rat zbog svoje geografske izolovanosti preživljava upravo Australija, ali i žohari, zbog navodne biološke prilagođenosti. Nakon više od deset godina provedenih u ovoj zemlji, nemam sumnje da će kataklizmu preživjeti i nacionalizam. Zbog svoje izolovanosti i neprilagođenosti

- E, neka nama naših - reče nam prodavač donera na Gold Coastu, dijelu Zlatne Obale koja se zove Surferski Raj, Australija. Solidarno se nasmiješio kad je čuo moje ime:

- A momak? Kako se on zove?

Momak reče da se zove Milan, a prodavač ustuknu, očigledno zatečen novim razvojem situacije i zbunjeno promrsi:

- Milan?! Pa… i to je ime.

Ovo je priča o našim, vašim i njihovim u Australiji - kraju svijeta i dalekoj tvrđavi domaće nacionalne netrpeljivosti. Tvrđavi koja ne pokazuje znake da će se jednom istopiti pod vrelim tropskim suncem, potonuti u glomaznim valovima Pacifika, ili konačno postati izlišna u realnosti australske svakodnevnice. U popularnim proročanstvima, nuklearni rat zbog svoje geografske izolovanosti preživljava upravo Australija, ali i žohari, zbog navodne biološke prilagođenosti. Nakon više od deset godina provedenih u ovoj zemlji, nemam sumnje da će kataklizmu preživjeti i nacionalizam. Zbog svoje izolovanosti i neprilagođenosti.

Photo: stock

Sa nacionalizmom iz naših krajeva Australija se upoznala već pedesetih godina, kada je u kontekstu hladnog rata i paničnog straha od širenja komunizma, dozvolila ne samo postojanje ustaških organizacija, već navodno i finansirala njihovu vojnu obuku. The Australian Security Intelligence Organization, ASIO, fobično je pratio najmanje znake ljevičarskih aktivnosti i stoga bio potpuno zatečen činjenicom da je politički teror došao sa desne strane. Najveća teroristička kampanja u australijskoj istoriji do današnjeg dana provedena je od strane ustaša, koji su 1967, 1969. i 1972. postavili bombe u Sidneju, 1969. u Kamberi, a 1970. i 1972. u Melburnu. Mete njihovih napada bili su jugoslavenski konzulati i klubovi, a za to vrijeme su ASIO agenti sa velikim zanimanjem posmatrali rad jugoslavenskih agenata koji su nadgledali ustaše, jer je prilika za učenje od iskusnijih kolega iz Jugoslavije bila isuviše dobra da bi se propustila. Sa istim zanimanjem pratili su i par neuspješnih terorističkih ekskurzija u Jugoslaviju, u kojima je učestvovalo 19 australskih državljana hrvatskog porijekla, a Ustaški odbor 1964. izvještava o fantastičnom odzivu Hrvata iz Australije, citadele hrvatske nacionalne svijesti. Danas, australske ustaše ili, u slučaju njihove smrti, ustašine ustaše, članovi su nacionalnih klubova koji slave Pavelića, a nešto agresivnije rodoljublje ispoljavaju na fudbalskim utakmicama, teniskim mečevima i Tompsonom-inspirisanim zabavama. Mnogi od njih se slabo služe maternjim jezikom, a po raznim forumima su potpisani kao Ustasha from Lishtica.

Australija je također i citadela srpske nacionalne svijesti: u vrijeme ANZAC parade, 25.aprila, dana kojim Australija obilježava zahvalnost vojnicima palim u svim ratovima, a posebno onima poginulim na Galipolju, spremno, in black suits and black subaras, pridružuju se i četničke organizacije paradirajući u slavu srpskih vojnika palih u Prvom svjetskom ratu, a ponosno izlažući svake godine sve veću sliku đenerala Draže Mihajlovića, opjevanog antifašiste i još opjevanijeg istrjebljivača muslimanskih sela u istočnoj Bosni. Ovo je dan kada Hrvati mogu da crknu od ljubomore gledajući Čičine slike u dostojanstvenim povorkama širom Australije. Tako na kraju svijeta čiča Draža jednom godišnje vaskrsava i uljeznički prisustvuje ovoj ceremoniji, nakon koje srpska brigada kreće u srpski klub gdje mu se još jednom odaje pošta i prisjeća se kako je hrabro bacao bombe na njemačke tenkove. Pokojniku se također organizuju godišnji parastosi kojima prisustvuju četnici prve generacije, a u slučaju da su i oni mrtvi, tu je generacija mladića slabije upoznata sa otadžbinom i maternjim jezikom, na forumima potpisana kao Tchetnik from Krayna.

Srpski nacionalni identitet u novije vrijeme branio je australski državljanin iz Perta, Dragan Vasiljković, poznatiji pod imenom Kapetan Dragan, osnivač Knindži. U Pert dolazi kao dječak, ali se 1991. vraća u domovinu, gdje svesrdno radi na zaštiti srpskih interesa, poslu koji mu je nešto kasnije donio izvjesne neugodnosti u vidu potjernice iz Hrvatske. Zbog tog sitnog problema Kapetan Dragan je u Pertu bio manje poznat pod imenom Daniel Snedden, te je djelovao na manje stresnoj poziciji golf-instruktora. Srpska zajednica u Australiji je dobrovoljno, kakav je i sam Kapetan, sakupila više od 500.000 australskih dolara u borbi protiv ekstradicije ovog dokazanog patriote iz dijaspore.

Photo: stock

Bosanska zajednica u Australiji malo je nezadovoljna činjenicom da Bosnu kao svoju državu osjećaju još samo Bošnjaci. Bilo kako bilo, u bosanskoj zajednici nema mjesta za proklamovanu bosansku multikluturu, koja nikada nije ni postojala, jer nam je kultura ista, a konfesije različite. Imala sam nesreću prisustvovati književnoj večeri u bosanskom klubu u Sidneju i jos veću doći sa osobom koja je naivno kao i ja pomislila kako ne ide na džamijski skup. Domoljubna poezija se uobičajeno rastezala od istorijskih primjera žrtvovanja do ogorčenih poklika za osvetom, a mi smo češće izlazili terasu pod palmama nego što je to bilo učtivo. U državi Queensland, bosanski klub i ne postoji, jer zaista nema smisla izdvajati novac za dvije institucije sa istom svrhom, kada džamija već postoji. U novije vrijeme, dok srpska i hrvatska imena postaju poznata komentatorima teniskih mečeva i australskoj publici, ime jednog Bošnjaka također je postalo poznato: Mirsad Mulahalilović jedan je od osam optuženih za pokušaj pravljenja eksploziva i planiranja terorističkog napada. Mulahalilović je kao izbjeglica iz Bosne došao 1996, u Australiji je imao svoju zidarsku firmu, a optužen je da je novac ulagao u spravljanje triaceton triperoxida, veoma nestabilne ali efektivne supstance, obično korištene među Palestincima u borbi protiv Izraela. Da li će se u nedostatku organizovanijeg domaćeg nacionalizma ili prostoj činjenici da ih je manje, neki od mladih Bošnjaka priključiti braći po fundamentalnom islamu i organizovanom teroru ostaje da se vidi, ali opasnost postoji.

Ipak, većina nacionalno osviještenih individua pod palmama i jakarandama, svoje stavove iznose isključivo u svojoj zajednici, među svojima, gdje je opasnost od alternativnih mišljenja svedena na umirujući minimum. Nacionalna svijest cvjeta na tromeđi klub – sport – bogomolja, zatvorenom prostoru istomišljenika, navijača, ljudi koji znaju ‘svoje’, patriota i zabrinutih baštovana nacionalnog korijenja. Sport, najprije fudbal, vrlo rano se ispostavio kao najefektivniji način treniranja nacionalno-ljutitog podmlatka. Već 1972, hrvatski tim je zbog bezbrojnih tuča bio isključen iz Victorian Soccer Federation, a danas, kao i svugdje, veliki ljubitelji sporta imaju mogućnost potući se za svoj tim i dati oduška brojnim frustracijama modernog života, naročito ako se igra protiv Hrvata, a vaš klub se moćno zove Beli Orlovi. Posljednjih godina, agresivnost kroz sport, a u ime nacije, proširila se i na tenis, ali ovaj put pred zaprepaštenom australskom publikom, nesvjesnom svoje sreće jer ne razumje ratne krikove tipa: biće mesa klaćemo Hrvate. Zbog učestalog nasilja nakon teniskih mečeva, jedan od komentatora ovakvih zbivanja javno je predložio kako bi Australija mogla slijediti primjer Kanade, koja je huliganima na sportskim utakmicama zaprijetila deportacijom u toliko ljubljenu zemlju. Tamo je uspjeh bio jasan: nemiri su izostali, a patriote zanijemile u strahu od povratka u zemlju za koju bi rado prolili svoju ili tuđu krv.

Dok se tu i tamo tek poneki australski sociolog pozabavi kompleksnim pitanjima srpsko-hrvatske mržnje, stereotip našeg čovjeka u Australiji jasno je prikazan u liku Tony the Yugoslav-a, u filmu The Wog Boy. Wog, podrugljivi naziv za mediteranskog muškarca, Italijana i Grka u glavnim ulogama prikazuje kao simpatične lezihljeboviće, dok je naš Tony agresivni utjerivač dugova, diler koji mrzi samoga sebe jer je, o nacionalnog užasa, pola Hrvat a pola Srbin.

Tony the Yugoslav je očigledno tek površna slika domaće nacionalne patnje, ali članak iz The Sydney Morning Herald (2007), bez svake sumnje pokazuje da Australci o našim neprilikama znaju nešto više:

Balkanska nesreća je u tome što se zversta počinjena na velikoj skali uvek pravdaju zločinima druge strane. Niko ne priznaje sopstvenu odgovornost. Sve je podređeno stereotipu sopstvene nacije kao žrtve, nastalim kroz etničke sukobe koji se protežu iz generacije u generaciju, čvrsto ukorenjeni u drevnoj smesi realnih događaja i njihove iskrivljene percepcije.

Ove informacije još nisu stigle do starih predsjednika klubova i patriotskih organizacija za očuvanje spomena na ratne zločince, a ni do mladih uzdanica željnih tuča pred televizijskim kamerama. Tvrđava nacionalne svijesti ovdje je odlično zaštićena jer je sagrađena daleko od realnosti i na teško pristupačnom mjestu: u mozgovima generacija do kojih istorija drugačije putuje. Tamo stražare bezbrojni vojnici, laki na obaraču, ljuti, izolovani i daleko od komande iz koje nikako ne stiže vijest da je rat završen.

* Tekst, ranije objavljen na prijateljskom Peščaniku, prenosimo uz dozvolu autorke