Otac nacije i hrvatski sin

Trio iz snova: Čedomir Antić, Milomir Marić i Igor Mandić

Photo: Igor Živković

Na upravo završenom Sajmu knjiga u Beogradu gostovao je Igor Mandić, omiljeni skandal majstor u srpsko-hrvatskim odnosima. Nekada davno, u jednom intervjuu, Mandić se nudio okačiti za sopstvena "jaja na Jelačić-placu" ukoliko se u delima Dobrice Ćosića pokaže makar jedan redak koji je šovinistički. Uz pomoć fotomontaže e-Novine su mu tada pomogle da ispuni zavet - a dve godine kasnije, nakon promocije nove zbirke njegovih kolumni, iskoristili smo priliku da ga pitamo je li pročitao baš svaki redak sabranih dela oca srpske nacije... Otac je, bez sve šale, i sam prisustvovao rečenoj promociji

Beogradska filijala zagrebačke izdavačke kuće Profil promovisala je na upravo završenom Sajmu knjiga u Beogradu najnovije izdanje Igora Mandića pod nazivom Sloboda lajanja / Hrvat, zauzeto, uz pomoć novinara Milomira Marića i istoričara Čedomira Antića. Provod na štandu Profila upotpunio je glavom i bradom Dobrica Ćosić koji, iako u desetoj deceniji života, pokazuje popriličnu vitalnost, dakle još ne bi bilo kasno za eventualno suđenje.

Mandićeva dvostruka knjiga donosi najpre tekstove sa samog početka devedesetih godina koji su svojevremeno prošli nezapaženo, dok drugi deo (Hrvat, zauzeto) čini zbirka njegovih tekstova iz poslednje dve godine, a koje inače piše za zagrebačke Novosti, list srpske manjine u Hrvatskoj.

Srpsko-hrvatske misterije: Igor Mandić i Dobrica Ćosić

Photo: Igor Živković

Ozvučenje na sajamskoj promociji je zakazalo, te je raspoloženi Mandić pozvao predstavnicu Profila da se popne na sto i govori umesto njega. Predlog nije prošao, iako je propraćen smehom. Okupljenima se autor zahvalio što imaju razumevanja za gorki trud o njegovoj kritici hrvatsko-srpskog međusobnog tolerisanja. "Dakako, u ovim vrlo nepovoljnjim okolnostima nas sva tri možemo samo razmijeniti komplimente u oči, onako bezobrazno. Pa možda će, i ne znam šta će reći moje kolege, možda kažu i koju pametnu, a opet pohvalnu – e to je rijetkost danas u ovom svijetu", primetio je Mandić.

"Ove moje pametne kolege reći će nešto o mom trudu, o ovoj mojoj dvostrukoj knjizi. O ovoj anomaliji. Zašto? Onome kome se ne dopadne prva plovica, neće niti druga, ali i obrnuto. Oni koji je budu čitali sad će shvatiti zašto je jedna vrsta mog antikomunizma ranih devedesetih godina tako ispala iz mene kao plod dugogodišnje frustracije, a potaknuta upravo ovom beogradskom sredinom, posebno krugom oko Dobrice Ćosića i njegovih kolega koji su htjeli pokrenuti glasoviti a nažalost propali časopis Javnost. Bio je to vid građanskoga otpora totalitarnom sistemu, uspio sam tih godina jer su ti tekstovi u Hrvatskoj tada prošli potpuno nezapaženo, zato sam ih sada uključio u ovo beogradsko izdanje da netko vidi po čemu sam ja bio anomalni ljevičar. Jer istovremeno antikomunist, a ne nacionalist. Kako možeš biti Hrvat a ne biti nacionalist? Ako već jesi Hrvat, budi nešto od toga, ostani đubre do kraja, budi nacionalist kakav treba. Htio sam da prevarim sve i da kao neki nabijeđeni ljevičar ili socijaldemokrat pređem u antikomuniste. A ako sam bio antikomunist, kako onda nisam fašist? E, nisam nijedno, mislim nisam ovo drugo, pardon. Antikomunist sam uvijek bio i ostao, koliko se to moglo u skučenom ataru hrvatskome a rekoh vam zahvaljujem upravo krugu oko Javnosti, svim tim pametnim ljudima ogromne hrabrosti koji su godinama u ovom dijelu Evrope bolji i važniji od svih famoznih čeških, poljskih i bugarskih disidenata, koji su radili na strani odbrane demokratskih ideja, makar i kad su u tome bili onemogućeni krajnje biorokratskim i političkim metodama", tvrdi Mandić.

"Ja mali, koji sam dolazio sa strane, htio sam pokupiti neku mrvicu. Zato bih vas molio da ove moje anomalije shvatite kao vraćanje duga beogradskoj javnosti. Knjiga Sloboda lajanja je odavanje moje pošte hrabrosti ljudima oko Javnosti. Ta stvar nije gotova, trebaće još mnogo da se život u ovim krajevima dovede u relativnu normalu."

Mandić je objasnio i da to što je drugi deo knjige naslovljen Hrvat, zauzeto, u Srbiji ne treba tumačiti u skladu sa značenjem krilatice koja se može videti na zidovima "porušenih i otetih kuća nakon što je bio obavljen poduhvat istjerivanja Srba iz Hrvatske, taj smišljeni organizirani kriminalni čin etničkoga čišćenja". "Trebala mi je velika doza autoironije da tako naslovim jednu moju malu kolumnu u srpskim novinama koje izlaze u Zagrebu. Zašto autoironije, zato što sam i ja pripadnik te većine koja je dopustila da se "zauzeto-Hrvat" dogodi. Raspada se konačno neoustaška Hrvatska, pa će ovo odjekivati u nekom drugom ozračju", ohrabrio je autor prisutne Srbe.

Photo: Igor Živković

Mandićev kolega iz predratne Jugoslavije, danas već zaboravljeni urednik/voditelj nečega na nekoj televiziji, Milomir Marić je imao samo reči hvale za najnoviju Mandićevu knjigu, čiji je jedan deo štampan latinicom a drugi ćirilicom - a pisani su u razmaku od dvadeset godina. "To su Igorovi eseji napisani u predvečerje rata, kada je Igor dotukao ono malo što je od komunizma ostalo u Hrvatskoj, ali niko se nije bunio. Ovde su opisani delovi o ustaškoj modi koja se tada pojavila u Hrvatskoj i o pokušaju hrvatskih komunista da što pre obuku ustaško odelo. Među nama nije ništa bolje bilo ni u Beogradu, ali Igor je pisao o svojoj sredini", prisetio se Marić slavnih dana. "Igor Mandić je uspeo da u svojoj sredini ostane čovek od principa Mnogi su pametni ljudi u predvečerje rata pevali u horu i ostali bez pameti, a on je nepopravljiv čovek. Njega najviše nervira ljudska glupost, licemerje, zato je on krenuo u obračunavanje", istakao je Marić, možda i sam zbunjen što je izostavljen iz obračuna.

Za našeg popularnog istoričara Čedomira Antića, Mandić je čovek koji nije jurio karijeru, nije pokušavao da bude uz vlast, već je pokušavao da dođe do istine, ma šta to značilo. "Možda on i nema takvu ambiciju, ali mi koji čitamo njegove tekstove pomišljamo da je možda to želeo. I zato ove dve zbirke tekstova koje su sabrane u jednu knjigu odgovaraju jedni drugima, pokazuju veliku samostalnost. Mandić nije podeljen između Srbije i Hrvatske, on pripada toj zajedničkoj kulturi koju danas neki sociolozi nazivaju jugosferom", zaključio je ipak Antić.

Dobrica Ćosić nije imao pitanja iz publike, ali je na neka pitanja za e-Novine odgovarao Igor Mandić.

* Kako vam deluje ovogodišnji Sajam, kakvi su utisci pogotovo u svetlu činjenice da su vam ovde objavljene čak tri knjige, ako računamo i Prijapov problem?

Treba računat. Svaki pretisak je kao novo izdanje, premda je knjiga stara. A Sajam je uvijek bio uzbudljiv, makar mi se čini da je ove godine nešto manje posjetitelja, neki domaći ljudi mi kažu da je razlog tome naplaćivanje ulaznica. Nekako dobro dođe za dizanje atmosfere. Dobar je Sajam, u cijeloj regiji i jugoistočnoj Evropi mislim da je ravan frankurtskome i da ostavlja za sobom sve ostale pokušaje nekakvih gradova da imaju svoje sajmove. Beograd je Beograd, prema tome to je za mene definicija Sajma knjiga.

* U Srbiji je vaš status najomiljenije javne ličnosti sa prostora Hrvatske i dalje neosporan u mnogim ovdašnjim, različitim krugovima. Kako danas gledate na to?

Pa ne znam, nisu pravljene neke ankete, nije to dokazano, to su tako možda dojmovi. Jeste da imam dosta poznanika, da imam dosta ljubaznih susreta, to je, tu sam osvjedočen, ali zbog toga se neću već previše misliti niti mahati repom, da se razumijemo. Zahvaljujem na komplimentima, ali ja ću i dalje misliti svoje, koliko budem mogao o nama, jednima i drugima, ravnopravno.

* Da li ćemo posle dva dela vaše autobiografije dobiti i treći o kojem je tokom prošle godine bilo reči?

Nešto me nagovaraju na to, a čini mi se da se nakupilo materijala pa bih mogao napravit nešto.

* Da li će srpsko-hrvatski strah od istog jezika ikada proći?

Hoće, proći će, jer vrijeme pokazuje da se vraćamo ujednosti ili jedinstvenosti - ne nametnutoj, nego prirodno izričajnoj istovjetnosti jezika. Nitko ovdje ne može govoriti o svojoj, da tako službeno kažemo, strani identitetskog bića a da opet bude jezički sverazumljiv. Mislim da se to dobro razvija.

* Kakav je sudski epilog one tužbe podignute u Zagrebu protiv vas, nakon što ste u emisiji Nedjeljom u dva zagovarali novo udruživanje Hrvata sa Srbima?

Do mene nije stigao nikakav dokiment, još. Nitko me nikada nije zvao. Možda je to odbačeno. To ide tim redom. Ne mora sud prihvatiti svaku glupost ili svaku pamet koja mu se nudi. Možda jeste to nekome bilo upućeno, a ako je to ušlo u neku proceduru onda je odbačeno, ako je ostalo onda to sporo traje. Nakon toga sam izrekao puno gorih stvari.

* Redovno gledate RTS, jedna od vaših novih knjiga naslovljena je parafrazom jedne njihove krilatice. Šta vam se to sviđa u programskoj šemi?

Nažalost, ja gledam lošiju stranu RTS-a, to je satelitski program za dijasporu. Ajme meni, ja sam tu razočaran, mnoge emisije za koje sam čuo i o kojima čitam u nekim srpskim novinama mi ne možemo vidit. Nama ne daju ono dobro od RTS-a. Nama daju neku light-colu, umjesto da nam daju prebranac sa kobasicama i dobro pivo. To je metafora malo nategnuta, ali poznajem malo djelovanje televizija. Mislim da to nije u redu, nipošto. Imam prijatelje među raznim direktorima i non stop im spočitavam što nas sve u dijaspori drže za bedake.

* I šta Tijanić kaže?

Više sile, više sile upravljaju, neki zakoni i samoregulative koje moraju izbjeć. Iz tog golemog organizma koji mora zadovoljiti kojekakve aspekte potražnje i ponude u svojoj bogatoj mreži i ne mogu svakom ugodit. Kažu da bi ih u Kanadi i Australiji, ili u srpskim dijelovima Hrvatske ubili da im ne daju narodne predstave i narodne pjesme, a da im daju nekakve inteluktalističke šoove. Kaže, ubio bi nas narod. I tako se to vuče.

Vintage performance na Jelačić-placu

Photomontage: KANDAhar

* Pre dve godine vratili ste se iz Beograda u Zagreb sa sabranim delima Dobrice Ćosića i dosta prašine podigli izjavom da u njegovim knjigama nema nijednog retka koji je šovinistički i koji poziva na mržnju. U međuvremenu ste, pretpostavljam, pročitali to što ste tad poneli sa sobom, ostajete li pri takvoj tvrdnji?

Ostajem, da.

* Citiraću vam deo iz knjige Vreme zmija koji se odnosi na kosovske Albance. "Dakle taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg i najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda".

To da su ih uzeli za saveznika, to je valjda istina dokazana, a ovo su neke žešće i ostrašćenije metafore koje ne smatram nikakvim pozivom na istrebljivanje nekih naroda. Prema tome šovinizam je aktivno djelovanje mržnje. A ovdje je jedan prenaglašeni izraz nesimpatije što možda od jednog velikog čovjeka ne bi trebalo očekivati čak niti toliko, ali nije to nešto što mu se može staviti na teret.

* Evo još jednog citata: "Albanci u svom postojanju ništa vredno nisu stvorili za svetsku kulturu i civilizaciju, koje se predstavilo jedino veštinom švercovanja droge..."

To je relativno pravedna ocijena udjela nekog naroda u svjetskoj kulturi. Pa šta onda? Svaki umni Francuz to može reći za Hrvate ili Srbe, pojedinačno, pa šta onda. Čitao sam u nekoj anketi gdje deset pametnih Talijana koji smatraju da smo mi robovi, takvima nas zovu -  Slavi. Vrlo važno što mi po našem poimanju imamo veliku kulturu od ranog srednjovjekovlja do danas. Za Talijane smo nitko i ništa. Nismo došli čak niti do vremenske prognoze, jer kad prikazuju stanje na Jadranu, onda točno paze da ne pređu zamišljenu srednju crtu da ne bi slučajno dotaknuli smrdljive Balkance. Mi smo za njih smeće. To su njihovi intelektualci već stotinu puta rekli, ali su to i dokazali svojim vojnim pohodima, što se potvrdilo.

...